Izraelsko-palestinski konflikt.
Tako je teško napisati nešto o ovoj temi, a da se pri tome ne stekne mnoštvo neprijatelja. Ne postoji konflikt na zemaljskoj kugli koji više polarizira ljude tokom političke diskusije. Ako neko kritikuje Izrael, proglašavaju ga antisemitom, a ako se kaže nešto loše o potezima palestinske vlade ili njihovih političkih organizacija, vrlo brzo te proglase cionistom i islamofobom. Smatram da je tako jer je dopušteno da ovaj sukob traje više od osam decenija, a u njemu učestvuju, osim Izraela i Palestine, i brojne svjetske i regionalne sile. Cijeli svijet je imao dovoljno vremena da zauzme stav i svrsta se uz jednu stranu, ali je se vrlo malo uradilo da se dođe do trajnog rješenja. Dugotrajnost ovog sukoba je radikalizirala milione ljudi po ovom pitanju, na obje strane, tako da se jednostavno nema razumijevanja za stajalište suprotstavljene strane. Drugim rječima, mnogi su i oguglali po pitanju ovog sukoba, a nerijetko se i dehumanizira druga strana.

Trenutno svjedočimo ratu u Gazi, koji je počeo 7. oktobra 2023. brutalnim i iznenadnim napadom Hamasa na Izrael, u kojem je poginulo 1195 ljudi, pretežno civila. Ubrzo je uslijedila izraelska ofanziva na Gazu i, u trenutku pisanja ovog teksta, više od 66.000 Palestinaca je poginulo, od čega gotovo polovina žene i djeca. S mnogih strana dolaze glasovi da Izrael zapravo čini genocid na prostoru Gaze, ali to neće biti tema ovog eseja jer o tome treba sačekati odluke npr. Međunarodnog suda pravde u Hagu, koji će se zasigurno baviti ovim relevantnim pitanjem. Znači, trenutni rat u Gazi nije predmet ovog teksta, ali ću se osvrnuti na njega na kraju eseja, jer je, po svojoj prirodi i aktuelnosti, itekako relevantan faktor eventualnog budućeg dogovora o miru u Palestini i Izraelu.

Za potrebe ovog teksta, krenuću od kraja, s nekoliko pitanja: zašto je dopušteno da ovaj konflikt traje toliko decenija; po čemu je poseban da dobija toliku pažnju; i kako razriješiti ovaj gordijski čvor? Podsjetimo se da se sintagma „gordijski čvor“ često koristi za označavanje velikog problema koji se, paradoksalno, može riješiti jednostavnim rezom. Iako to zvuči suludo, jer stanje na terenu to potvrđuje, smatram da se i ovaj višedecenijski sukob može relativno jednostavno riješiti. Problem je što je sve ove godine među neposrednim i posrednim akterima uglavnom nedostajalo političke volje. A aktera, nažalost, je bilo i još uvijek ima mnogo. No, krenimo redom.

Višedecenijski sukob

Zašto je dopušteno da konflikt traje ovoliko dugo? Zato što u njemu učestvuju sile poput Sjedinjenih Američkih Država, Rusije, Ujedinjenog Kraljevstva, Francuske, Njemačke, Saudijske Arabijr, Irana, Egipta, Jordana, Turske, Katara i Ujedinjenih Arapskih Emirata. Svaka od ovih zemalja ima svog „konja za utrku“, a dosadašnje iskustvo i rezultati pokazuju da mnogima od njih uopšte nije ni stalo da se ta utrka završi.

Sjedinjene Američke Države su od 1948. uvijek bile najvjerniji saveznik Izraela. Čak i kada Izrael povuče poteze koje drugi saveznici kritikuju, Amerika ostaje iza njega. Slično vrijedi za muslimanske zemlje koje podržavaju Palestince. Pozicije su jasne, ali, kao što sam naveo, ključni problem je što ni jednoj strani nije u interesu da sukob prestane. Zapad koristi Izrael kao bastion nadzora nad Bliskim istokom. Izrael im služi poput vojne baze iz koje mogu djelovati politički ili vojno kada je to potrebno u toj nemirnoj regiji svijeta.

Ujedinjeno Kraljevstvo i Francuska također imaju veliki interes u regiji kao bivše kolonijalne sile koje su u dobroj mjeri doprinijele do nastanka ovog sukoba u prvoj polovici dvadesetog stoljeća. Ukoliko nekome nije jasna ova teza, neka pogleda samo današnji izgled ravnolinijskih granica više bliskoistočnih zemalja, koje su uglavnom nastale kao ishod dogovora između ove dvije evropske kolonijalne sile. Već 1916. godine Francuska i Ujedinjeno Kraljevstvo su tajnim sporazumom Sykes–Picot podijelile interesne zone na Bliskom istoku na pepelu tada gotovo uništenog Osmanskog Carstva. Uz još nekoliko propratnih dogovora, ove dvije evropske sile su se dogovorile da će Francuska preuzeti kontrolu nad teritorijama današnje južnoistočne Turske, Sirije, Libana i sjevernog Izraela, a Ujedinjeno Kraljevstvo današnje teritorije južnog Izraela, Palestine, južnog Iraka i Jordana, kao i morske luke Haifa i Akra.

Palestina pod britanskim mandatom. Transjordan postaje zasebna britanska admin. jedinica 1922. godine, sve do neovisnosti 1946.

Sada ćemo zumirati na područje današnjeg Izraela i Palestine. Britanci su na ovome području uspostavili takozvanu Mandatnu Palestinu, tj. entitet koji je uključivao teritorije današnjeg Izraela, Jordana i Palestine. Osnovan je 1920. i trajao je do 1948. Istočni dio ovog Mandata je sačinjavao emirat Transjordan, a zapadni dio Palestina (tj. današnji Izrael i teritorije današnje Palestinske samouprave). Transjordan (poslije preimenovan u Jordan) će postati zasebna administrativna jedinica 1922., a potpunu neovisnost stiče 25. maja 1946. godine. Ostatak britanskog mandata u Palestini će postati izvor konstatnog sukoba između Jevreja i Arapa sve do danas. Razlog tome je nespremnost na dogovor podjele teritorije zapadnog dijela tadašnje britanske Mandatne Palestine. Ujedinjene Nacije su 29. novembra 1947. kroz Rezoluciju 181 (II) izglasale prijedlog za podjelu Mandatne Palestine nakon povlačenja britanskih trupa.

Buduća arapska država je trebala sačinjavati 42,8%, a jevrejska država 56,5% teritorije tadašnjeg ostatka britanske Mandatne Palestine. Ostalih 0,7% sačinjavali su gradovi Jerusalem i Betlehem, koji su trebali biti dio međunarodne zone. Sjetimo se da je Transjordan već dobio svoju neovisnost godinu ranije. Britanska vlada je okončala svoj mandat i kontrolu na Palestinom 14. maja 1948. Istog dana Izrael je proglasio neovisnost i uspostavu Države Izrael, a dan poslije arapska koalicija vojnih snaga lokalnih Arapa, Egipta, Transjordana, Iraka, Sirije, Libana, Saudijske Arabije i Jemena napala je teritoriju Izraela. Sljedećih deset mjeseci vođene su teške borbe iz kojih je Izrael izvukao najduži kraj. Ostvario je kontrolu nad teritorijama koje su im planom UN-a pripale, ali i nad 60% teritorije predviđene za buduću arapsku državu, kao i zapadni Jerusalem. Transjordan je okupirao istočni dio Jerusalema i današnju Zapadnu obalu, dok je Egipat zauzeo teritoriju Gaze.

Bio je ovo prvi međunarodni rat na teritoriji današnjeg Izraela i Palestine, a kao što znamo pratiće ga još nekoliko sličnih sukoba sve do današnjih dana. Ovom prilikom neću ulaziti u detalje svih tih ratova, jer su dovoljno opisani u bezbrojnim knjigama i člancima. Uglavnom, srž problema je taj što Arapi nisu bili spremni na dogovor, ma kako bio bolan prijedlog UN-a za podjelu nekadašnje Mandatne Palestine, kao što ni Jevreji, tj. kasnije Izraelci, nisu bili spremni na dodatne i konačne pregovore. Dodatni problem su činile mnogobrojne novostvorene arapske države, koje ni pod koju cijenu nisu bile spremne na priznavanje uspostavljanja nove jevrejske države u regiji.

Protjerivanje Arapa iz Lide i Ramle tokom Arapsko-izraelskog rata, 12. juli 1948. Benno Rothenberg /Meitar Collection / National Library of Israel / The Pritzker Family National Photography Collection.

Zapadni svijet, predvođen Sjedinjenim Američkim Državama i Ujedinjenim Kraljevstvom su pod svaku cijenu bili zainteresovani za uspostavljanje Države Izrael, ne samo zbog stravičnih zločina nad Jevrejima tokom Drugog svjetskog rata, nego i zbog prijašnjih britanskih višedecenijskih obećanja vodećoj jevrejskoj inteligenciji u Evropi da će podržati osnivanje buduće jevrejske države. Znači, imamo civilizacijski sukob interesa, na jednoj strani kršćanskog Zapada i na drugoj strani, arapskog, islamskog svijeta.

Vjerovatno ne postoji na ovoj našoj planeti konflikt koji otjelotvoruje globalni sukob civilizacija na jasniji način nego što to čini izraelsko-palestinski. Upravo zbog mnogih direktno uključenih i sporednih aktera, ovaj sukob je teško riješiti, jer mnogima služi kao koristan alat za sopstvene interese. Npr. Iranu on služi kao poligon gdje će se moći suprotstaviti američkim i zapadnim interesima na Bliskom istoku, pa zato ova zemlja podržava Hamas, Hizbolah u Libanu, te, do njegovog nedavnog pada, i Bashara al-Assada u Siriji. Iranski režim smatra Izrael svojim najvećim protivnikom nakon SAD-a, te zato koristi značajne ekonomske i vojne resurse podržavajući različite zemlje i organizacije u regiji koje su neprijateljski nastrojeni prema istim.

Američki profesor Francis Fukuyama je u svojoj knjizi Kraj historije i posljednji čovjek (The End of History and the Last Man, 1992.) predstavio tezu da, nakon pada Sovjetskog Saveza i komunizma u Evropi, živimo u vremenu i svijetu u kojem dominiraju zapadne liberalne demokratije, te da to ujedno predstavlja kraj kulturalne evolucije čovječanstva i političke borbe među ideologijama. Tačno je da su zapadne demokratije u potpunosti dominirale ekonomski, vojno i politički globalnu scenu od pada Berlinskog zida, ali sada znamo da je toj dominaciji najvjerovatnije došao kraj, tako da se slobodno može reći da je Fukuyamina vizija svijeta, u kojem glavnu riječ vode zapadne sile, doživjela krah, te da je njegov profesor na Univerzitetu Harvard Samuel P. Huntington bio u pravu kada je u svome djelu Sukob civilizacija (The Clash of Civilizations and the Remaking of World Order, 1996.) prikazao ideju svijeta u skorijoj budućnosti u kojem sukobi nastaju ne zbog ideologija nego zbog kulturoloških i civilizacijskih razlika. Danas imamo svijet u kojem monopol Sjedinjenih Američkih Država da djeluje globalno kao jedina supersila je uveliko osporavan posebno od država kao što su Rusija i Kina. Ove dvije zemlje vide svijet kao multipolarni sistem, u kojem svaka velika sila treba imati sfere utjecaja i monopol na političko, ekonomsko i vojno uplitanje u svome dijelu tog novog svijeta. Ovaj Novi svjetski poredak je podržan generalno od država kao što su Iran, Sjeverna Koreja, ali i Brazila, Južne Afrike, Indije i Indonezije. Postoji velika želja u mnogim zemljama da Zapad sa Amerikom na čelu prestane biti svjetski policajac koji se miješa u interese drugih zemalja i često vojno interveniše. Međutim, Rusija i Kina imaju više razloga da se utjecaj Zapada smanji što je više moguće u svijetu. Jedan od razloga je ekonomski; Kina ima veliku potražnju za mnogim prirodnim resursima (posebno iz Afrike), a često im na tom putu stoje upravo zapadne države, kompanije i organizacije. S druge strane, Rusija sa Vladimirom Putinom na čelu je više zainteresovana na političku podjelu svijeta koji podsjeća na vrijeme iz Hladnog rata, kada je svijet bio podijeljen na interesne sfere, uglavnom određene ideološkim predznakom komunizma ili kapitalizma.

Kao što je Huntington predvidio, ideologije ne igraju više ni blizu istu ulogu kao nekada, ali je Putin zato vrlo opsjednut idejom vraćanja Rusije kao bitnog globalnog faktora. Zato je on zainteresovan u prvi mah da povrati politički utjecaj na sve zemlje bivšeg Sovjetskog Saveza, ali i Varšavskog pakta, i na kraju, i na područje Bliskog istoka, kao zona gdje interes ima, kolokvijalno rečeno, i Sjever, Jug, Istok i Zapad. Rusija tradicionalno ima dobre odnose sa mnogim arapskim zemljama još iz vremena Hladnog rata, ali ruski utjecaj je uveliko bio poremećen nakon pada Sovjetskog Saveza i mnogobrojim vojnim intervencijama u regiji od Prvog Zaljevskog rata, tj. napada Iraka na Kuvajt 1990. godine i invazije na Irak koalicionih snaga nekoliko mjeseci kasnije. Kao što znamo, to je bio period ruskog beznađa, tj. vremena ruskog oporavka od propasti sovjetske imperije, koji je trajao do samog kraja posljednje decenije dvadesetog stoljeća.

Dobronamjerni čitatelji će mi oprostiti određeno odstupanje od prvobitne teme, izraelsko-palestinskog sukoba, ali smatram da u njemu također leži dio odgovora na pitanje, zašto ovaj konflikt traje više od osam decenija. Sažeto rečeno, jako mnogo aktera je zainteresovano da drže jednu ili obje strane ovog konflikta kao neku vrstu taoca radi njihovih sopstvenih nacionalnih interesa. Mnogi režimi arapskih zemalja vide višedecenijsku patnju Palestinaca ne kao razlog da im se istinski pomogne, nego kao alat putem kojeg mogu širiti animozitet prema Izraelu (tj. državi pariji u regiji) ili vršiti pritisak na zapadne države kada je to njima potrebno za sopstvene interese. S druge strane, imamo mnoge zapadne zemlje koje su do sada bezuslovno podržavale Izrael, bilo iz historijskih, političkih ili civilizacijskih razloga, čak i kada su potezi izraelskih vlada bile u suprotnosti sa prijašnjih dogovorima, rezolucijama UN-a ili međunarodnim pravom.

Dokle god postoje interesi drugih država da se politička klima oko Palestine i Izraela drži u nepromijenjenom stanju, teško će doći do bitnijih pomaka ka stabilizaciji regije, jer za to jednostavno nema prevelikog interesa, prvenstveno među silama koje mogu odlučiti da se stanje promijeni, a to su, uprošteno rečeno, uglavnom SAD, Ujedinjeno Kraljevstvo, Francuska, Iran, Saudijska Arabija, Rusija i donekle Kina. Osim toga, svjedoci smo aktuelnog rata između Hamasa i Izraela, u kojem stradavaju hiljade nedužnih civila. Nažalost, do sada nije bilo velike želje za mirom i trajnim političkim rješenjem za ovu regiju ni među zaraćenim stranama. No, više o tome nešto kasnije.

Poseban slučaj – višestoljetni sukob

Drugo pitanje postavljeno na početku ovog eseja je: po čemu je izraelsko-palestinski konflikt poseban, jer ne postoji sukob u svijetu kojem je data veća pažnja, kako u medijima, tako i među velikim dijelom stanovništvom svijeta. Odgovor je kratak i jasan. S obzirom da sve tri abrahamske religije potiču s Bliskog istoka i kako je većina ljudi svjetske populacije pripadnici jedne od ove tri konfesije, velika je pozornost na politička dešavanja u ovome dijelu svijeta. Drugim riječima, mnogo je ljudske energije, vremena i truda uloženo u područje iz kojeg potiču judaizam, kršćanstvo i islam. Prvopomenuti postoji preko 3000 godina, kršćanstvo gotovo 2000 godina, i islam 1400 godina. Za sve tri religije Jerusalem je sveti grad, i sve tri su htjele vladati gradom otkako postoje. Početak sukoba i borbe za Svetu Zemlju između kršćanstva i islama je 637. godina kada je Rašidunski Kalifat na čelu sa kalifom Omerom osvojio Jerusalem pobjedivši bizantsku vojsku. Od tada su vođeni krvavi ratovi, a kao što znamo najpoznatiji su mnogobrojni krstaški ratovi koji su upravo imali za cilj oslobađanje Svete Zemlje od muslimanske vladavine. Osjećaj da taj mali komad ove planete pripada jednoj od ovih tri religija je mnogostoljetan i, s obzirom da su sve tri nastale na Bliskom istoku, sve tri polažu historijsko pravo na njega, što naravno neminovno mora voditi ka nekoj formi sukoba, što nam historija tako jasno i pokazuje.

Ako se izuzme duhovni osjećaj svakog Jevreja, svakog kršćanina i svakog muslimana, teško je posmatrati to parče zemlje kao nešto posebnim. Kako izraelski historičar Yuval Noah Harari kaže u jednom svome javnom govoru za mir: “Jednom davno nije postojao jevrejski narod i nije postojao palestinski narod. Prije 100 miliona godina ova zemlja je bila domovina dinosaura. Prije 100.000 godina ovdje su živjeli neandertalci. Prije 10.000 godina homo sapiens je već stigao na ovu zemlju, ali nijedan narod sličan nama nije tada postojao. Nije bilo Francuza i Nijemaca, niti je bilo Jevreja i Palestinaca. Vrijeme stvara narode. [...] Oba naroda ima duboku historijsku i duhovnu vezu za ovo mjesto, i oba naroda imaju pravo postojanja ovdje. Gorka istina o izraelsko-palestinskom konfliktu je da se svaka strana plaši da je druga strana želi uništiti – i obje strane su u pravu.”

I naravno da taj komad suhe pustinjske zemlje nije ništa posebno vrijedan, da nema svetih knjiga i vjerskih spisa i dokumenata koji nas pokušavaju uvjeriti u suprotno. Ljudi imaju svoja čula, s kojim spoznaju svijet, ali mnogima je jako teško spoznati i priznati da ljudsko biće “na onoj drugoj strani” također ima pravo na postojanje, pa zašto ne i na ovome posebnom komadu zemlje. Svuda u svijetu su se vodili ratovi, ali su se i završavali. Jedino u Svetoj zemlji imamo sukobe koji traju, stanu i ponovo buknu tokom proteklih hiljadu godina i duže. Imamo jedno paradoksalno stanje u kojem cijeli abrahamski svijet drži tu Svetu Zemlju kao taoca, ali i ona drži cijelu planetu kao svoga zatvorenika. Ovo stanje nepromjenjivosti svjedoči vječnim međubratskim sukobima. Sve to zbog malog parčeta Bliskog istoka i zbog činjenice da je kolijevka judaizma, kršćanstva i islama. I dokle god imamo vjerska ubjeđenja na svim stranama da ta sveta zemlja pripada samo njima, i dok imamo državne tvorevine koje smatraju da Izrael ili Palestina mogu njima služiti za sopstvene nacionalne interese, teško ćemo ikada vidjeti istinski i pravedni mir na Bliskom istoku. I Izrael i Palestina imaju nesreću što postoje na komadu zemlje za koji imaju interes mnoge druge zemlje, čak i one koje se nalaze daleko od nje.

Gordijski čvor

Posljednje pitanje ovog teksta glasi kako otpetljati ovaj gordijski čvor, koji nazivamo izraelsko-palestinski sukob. Ono je pokušavano biti odgovoreno bezbroj puta prije. Tu ima i prijedloga koji prave ustupke Izraelu i prijedloga koji favoriziraju Palestince. Ja sam pristalica neutralnog ili pragmatičnog pristupa ovome pitanju. Da objasnim zašto. Tačno je da su Jevreji živjeli na prostoru današnjeg Izraela i Palestine više od tri hiljade godina, kao potomci drevnih Izraelita i južnih Kananaca. Ali je također tačno da i Palestinci, genetski gledajući, vuku korijene od Kananaca. S toga, obje etničke grupe vuku korijene iz istog kananskog izvora. Zato je njihov sukob uglavnom baziran na teritorijalnoj i vjerskoj osnovi, a ne genetskoj ili rasnoj, s obzirom da obje etnije pripadaju istoj porodici semitskih naroda.

Kako bi legitimirale veće pravo na teritorije Izraela i Palestine, mnogi Izraelci koriste objašnjenja kako su npr. Jevreji dosta duže živjeli tu od Palestinaca, koji, po njima, i nisu pravi narod, jer su se počeli tako nazivati tek 1970-ih godina. S druge strane, mnogi Palestinci ne priznaju pravo Izraela da postoji na sadašnjoj njegovoj teritoriji jer smatraju da je ta zemlja oteta Arapima još prije odlaska Britanaca 1948. godine.

Nema sumnje da su za sadašnje stanje u regiji zaslužni mnogi akteri, krenuvši od Britanaca i Francuza, koji su na vrlo ciničan način odlučivali kako će granice na Bliskom istoku izgledati nakon preuzimanja tih teritorija od propalog Osmanskog Carstva. Također se može reći i da Ujedinjeni Narodi snose odgovornost, jer nije bilo kapaciteta ali ni želje da se nađe pravednije dvodržavno rješenje za Izrael i Palestinu. S druge strane, mnoge arapske zemlje također nose veliki dio odgovornosti jer su nakon odluke UN-a o rješenju za Izrael i Palestinu, jednostavno izvršile invaziju na Izrael, ne zato što su se brinule za palestinski narod i njegovu državnost, nego da bi ugrabile teritorije Izraela i Palestine kako bi ih pripojili sebi, a ne da bi stvorile palestinsku državu. Nakon Arapsko-izraelskog rata 1948. godine, potvrđeno je uspostavljanje Izraela kao neovisne države, dok je Jordan anektirao Zapadnu obalu, a Egipat okupirao Pojas Gaze. Legitimno je postaviti pitanje, zašto ove dvije arapske zemlje nisu tada osnovale palestinsku državu na teritoriji Zapadne obale i Gaze, jer su to tehnički i praktično mogle izvesti. Dio odgovora je svakako da one nisu bile zainteresovane za tako nešto. Bitnija im je bila ideja da se uništi nova jevrejska država i zauzme njena teritorija, nego da istinski štite interese arapskog naroda koji je tada živio na teritorijama današnje Palestine.

Uništene četvrti u gradu Rafah, Gaza, 21. januar 2025. Ashraf Amra, UNRWA.

Također SAD, nekada Sovjetski Savez, a sada Rusija snose veliki dio odgovornosti, jer aktivno podržavaju politički, ekonomski i vojno svoju stranu u ovome konfliktu. Iran je decenijama podržavao režim u Siriji, Hizbolah u Libanu i Hamas u Gazi u njihovim obračunima sa Izraelom i ne oklijeva davati vojnu i ekonomsku pomoć svim snagama koje su spremne ići u sukob sa Izraelom. Zato je i Islamska Republika Iran remetilački faktor na Bliskom istoku, jer nije zainteresovana za mir u regiji u kojoj je jevrejska država stvarnost.

Na mirovnoj konferenciji u Annapolisu 27. novembra 2007. godine premijer Izraela Ehud OImert i palestinski predsjednik Mahmum Abas su bili iznijeli svoje mirovne prijedloge. Palestinci su zahtjevali potpunu kontrolu na Zapadnom obalom, dok je Izrael predložio da se određene teritorije na Zapadnoj obali zamjene za izraelske teritorije. Tada nažalost nije došlo do dogovora, ali je bilo vrlo blizu. Međutim, još prije održavanja konferencije, Iran je pozivao na njen bojkot, a s istim ciljem je Hamas održao velike demonstracije u Gazi. Također, i u Izraelu je bilo mnogo glasova koji su se suprotstavljali dogovoru jer nisu bili zadovoljni Olmertovom ponudom Palestincima. Smatram da je ovo bila vrlo dobra osnova za konačno rješenje u kojem bi Palestinci dobili suverenu državu na teritorijama Zapadne obale i Gaze, a Izrael uz zamjenu određenih teritorija Zapadne obale za izraelsku zemlju bi dobio konačno mir i stabilnost u svom okruženju, koji mu je prijeko potreban. Da se ima volja za ovim u Palestini i Izraelu, ali i u SAD-u, Saudijskoj Arabiji i Iranu, moglo bi se doći do trajnog rješenja, koji bi konačno postavio tačku na krvavi sukob koji i dan-danas odnosi na hiljade ljudskih života, posebno u Gazi.

I konačno, dolazimo u sadašnjost, u vrijeme rata u Gazi, koji traje već pune dvije godine. Predsjednik SAD-a Donald John Trump je krajem septembra 2025. predstavio mirovni plan za Gazu koji se sastoji od dvadesetak tačaka. Neke od njih su:

• rat prestaje odmah,
• svi taoci moraju biti oslobođeni,
• članovi Hamasa moraju predati oružje i u zamjenu će dobiti amnestiju,
• odmah po prihvatanju dogovora, humanitarna pomoć će biti poslana u Gazu,
• Gaza će dobiti novu tehnokratsku, apolitičnu palestinsku vladu, dok će superviziju nad Gazom imati međunarodno tijelo predvođeno predsjednikom Trumpom,
• niko neće biti prisilno iseljen iz Gaze,
• Hamas mora pristati da neće imati nikakvu političku ulogu u Gazi, kao i da će svi vojne i terorističke infrastrukture, uključujući i tunele, biti uništeni,
• Izrael neće okupirati niti anektirati Gazu.

Po meni je ovo odličan prijedlog, koji bi mogao donijeti barem početak mira u Palestini i Izraelu, pogotovo ako se uzme u obzir da je ovo šansa za mir koja je prijeko potrebna iscrpljenom i izgladnjelom civilnom stanovništvu Gaze. Ukoliko se bude imala želja za mirom, ovo također može biti platforma za pronalazak konačnog rješenja dugotrajnog palestinsko-izraelskog sukoba.

Nažalost, isuviše dugo traje ovaj sukob da bi se naivno povjerovalo da će do njega sigurno doći u dogledno vrijeme, ali nada još uvijek živi. Možda je upravo potreban jedan kontroverzan lider poput Trumpa, koji je više puta dokazao da je sklon nekonvencionalnim vođenjem politike, da bi se došlo konačno do mira u Palestini i Izraelu. Poznato je da Trump na početku svakog pokušaja za dogovor, daje posebnu pažnju tome da se sklopi dogovor, a da se sitnice i detalji konkretiziraju kasnije. Ovo nije praksa u diplomatiji i umjetnosti pregovaranja, ali Trump jednostavno ne prati ustaljena pravila igre.

Ostaje nam vidjeti da li će novi pristup rješenju ovog do sada neotpetljivog čvora donijeti trajni mir ovome dijelu svijeta, a prijeko je potreban i Palestincima i Izraelcima. Ukoliko se postigne dogovor o prestanku vojnih dejstava i postizanju mira u Gazi, mislim da bi se ponovo stvorio teren za konačno rješenje za ovo područje, a koje bi značilo uspostavljanje suverene palestinske države i stvaranje sigurnog i mirnog okruženja Države Izrael. Uostalom, uslijed mnogobrojnih uznemirujućih vijesti koje svjedoče o patnji civilnog stanovništva u Gazi, čini se da je stvorena kritična masa među svjetskom populacijom koja to zahtjeva od svojih vlada i međunarodnih institucija da se primarno izvrši pritisak na izraelsku vladu i Hamas, ali i da se učini mnogo više za pronalaženje trajnog političkog rješenja ovog, barem do sada, sukoba bez kraja.

Objavljeno na portalu tacno.net 9. septembra 2025.

Bibliografija

Agranat-Tamir, Lily, et al. “The Genomic History of the Bronze Age Southern Levant.” Cell, vol. 181, no. 5, maj 2020, pp. 1146-1157.e11. www.cell.com, https://doi.org/10.1016/j.cell.2020.04.024.
Al-Mughrabi, Nidal, et al. “How Many Palestinians Has Israel’s Gaza Offensive Killed?” Reuters, 29. juli 2025. Middle East. www.reuters.com, https://www.reuters.com/world/middle-east/how-many-palestinians-has-israels-gaza-offensive-killed-2025-03-24/.
The Global Religious Landscape.” Pew Research Center, 18. dec. 2012, https://www.pewresearch.org/religion/2012/12/18/global-religious-landscape-exec/.
Donald Trump’s 20-Point Gaza Peace Plan in Full. https://www.bbc.com/news/articles/c70155nked7o. Pristupljeno 3. okt. 2025.
EXPLAINER: The Complicated Plight of Palestinian Refugees | Best Countries | U.S. News. https://www.usnews.com/news/best-countries/articles/2024-01-05/explainer-the-complicated-plight-of-palestinian-refugees. Pristupljeno 26. sept. 2025.
Khan, Sahar. “Why Won’t Egypt Accept Palestinians?” Inkstick, 20. okt. 2023, https://inkstickmedia.com/why-wont-egypt-accept-palestinians/.
Laden, Jonathan. “Jews and Arabs Descended from Canaanites.” Biblical Archaeology Society, 24. maj 2025, https://www.biblicalarchaeology.org/daily/ancient-cultures/ancient-near-eastern-world/jews-and-arabs-descended-from-canaanites/.
“Palestine Plan of Partition with Economic Union - General Assembly Resolution 181 (II) Future Government of Palestine.” Question of Palestine, https://www.un.org/unispal/document/auto-insert-185393/. Pristupljeno 21. sept. 2025.
Sykes-Picot Agreement - World War I Document Archive. https://wwi.lib.byu.edu/index.php/Sykes-Picot_Agreement. Pristupljeno 21. sept. 2025.
Yuval Noah Harari Speaks Up for Peace | Israeli-Palestinian Rally | 1. juli 2024. Directed by Yuval Noah Harari, 2024. YouTube, https://www.youtube.com/watch?v=Uncfi9cgZWo.