Among other problems, dentistry’s struggle to embrace scientific inquiry has left dentists with considerable latitude to advise unnecessary procedures—whether intentionally or not. The standard euphemism for this proclivity is overtreatment. Favored procedures, many of which are elaborate and steeply priced, include root canals, the application of crowns and veneers, teeth whitening and filing, deep cleaning, gum grafts, fillings for “microcavities”—incipient lesions that do not require immediate treatment—and superfluous restorations and replacements, such as swapping old metal fillings for modern resin ones. Whereas medicine has made progress in reckoning with at least some of its own tendencies toward excessive and misguided treatment, dentistry is lagging behind.
James Ivory’s The Remains of the Day (1993) is, besides being a masterfully crafted drama, a great example of how people can fall into a pitfall of not doing something that will have a considerable impact on people’s lives and ultimately have a greater existential meaning. Many of us are waisting the best days of our lives and we are not even aware of it. In this episode, Dino talks about how Mr. Stevens, the main character in the film The Remains of the Day, realizes too late what could have his life been if he only acted and thought differently. The main subject of this episode is regrets, in this case, regrets of not doing the right thing, the regrets of not exploring the opportunities that present themselves at some point of one’s life.
LINKS: The Remains of the Day on IMDb. The Remains of the Day on Letterboxd.
MUSIC: Kevin MacLeod: Ghost Dance Licensed under a Creative Commons Attribution License. Attribution 3.0 Unported (CC BY 3.0)
VIDEO and IMAGES: Image of Socrates, copyright 2005 – Eric Gaba for Wikimedia Commons “The Remains of the Day” Dir. James Ivory. Columbia Pictures, 1993 Video footage of youth from videezy.com Scenes from the film by movieclips.com
Još jednom smo posjetili njemačku obalu Baltičkog mora za uskršnji odmor. Ovaj put smo bili u Dampu i okolini, tek nekih sat vremena vožnje od danske granice.
Smještaj smo pronašli u poznatom turističkom rezortu Dampu, koje je vrlo popularna destinacija mnogim Nijemcima i Skandinavcima.
Stari dio Kappelna
Prije dolaska u Damp, posjetili smo grad Kappeln, koji tek udaljen petnaestak kilometara od našeg smještaja. Gradić je vrlo prijatan, smješten uz kanal koji brzo vodi do Baltičkog mora. Tu smo odlučili ručati, pa je izbor pao na jedan od mnogobrojnih ribljih restorana, koji se nalaze na vrlo posjećenoj gradskoj promenadi. Nakon prijatnog ručka, prošetali smo malo uskim ulicama i sokacima ovog pitomog gradića, pa smo krenuli nazad do našeg auta. Prije nastavka putovanja, zaustavili smo se nakratko kod gradske vjetrenjače Amande, koja je bila u službi od 1888 do 1964. S 30 metara visine, najveća je svoje vrste u ovom dijelu Njemačke.
Vjetranjača Amanda, Kappeln
U Dampu smo svakodnevno uživali na bazenima, šetnjama vrlo prostranom pješčanom plažom, marinom i promenadom.
Plaža u Dampu
Jedan dan smo iznajmili bicikla i vozili se pored mora, kroz nacionalni park prirode Schwansener See. Imali smo priliku vidjeti bogatu floru i faunu, te pozdraviti nekoliko krava raznih rasa.
Panorama, prirodni park Schwansener See
Prirodni park Schwansener See
Biciklistička staza
Ukupno smo prešli oko dvadesetak kilometara, a posjetili smo mjesta Schönhagen i Weidefeld, gdje smo ručali uz samu obalu mora u jednom restoranu, gdje je radio naš čovjek iz Zagreba, porijeklom iz Bihaća.
Inače, primjetili smo da dosta ljudi iz Bosne i Hercegovine živi i radi u ovom dijelu Njemačke. Sreli smo naše ljude uglavnom iz Bosanske Krajine.
Zaista je bilo uživanje voziti se biciklom kroz prirodu, pored jezera i pašnjaka, a cijelim putem imati pogled na plavetnilo mora i neba.
Nakon nekoliko dana u Dampu, na putu kući posjetili smo prvo grad Schleswig, njegovu luku, katedralu, te interesantne stare sokake i trgove.
Trg u Schleswigu
Sljedeći stop na je bio granični grad Flensburg u kojem smo ručali u jednom ribljem restoranu u luci. Bili smo i prije u ovom gradu, ali nikada nije bilo ljepši, valjda što je bio okupan u sunčevim zrakama, pa je odisao neobičnom ljepotom.
Det er længe siden jeg har hørt noget så opløftende og interessant som det radiointerview fra Radio23syv med skuespilleren Ghita Nørby, hvor hun (med rette) udtrykker sin store utilfredshed med journalisten Iben Maria Zeuthens måde at stille (“idiotiske”) spørgsmål. Det hele startede med, at Ghita egentlig blev irriteret over journalistens overdimensionerede lydudstyr, men meget hurtigt går det over til ad hominem-angreb, hvor Ghita Nørby på en underholdende, en særdeles skarp, men også retfærdig vis gør opmærksom på konstante banale spørgsmål, der kommer fra journalisten. Kunne Ghita Nørby være en lille smule mere diplomatisk i sin tone? Ja, det kunne hun. Kunne Ghita Nørby være mindre aggressiv i sin omtale af journalistens personlige karakteristikker? Ja, helt klart. Men hun har samtidigt gjort opmærksom på, hvad der egentlig er galt i nutidens samtale mellem mennesker – og det er den automatiske selvhøjtidelighed og manglende forståelse (der udmunder i for lidt respekt) af andre menneskers position i livet og manglende fornemmelse af andres livshistorie. Det hele bliver hurtigt for banalt, for trivielt – ja, idiotisk, som Ghita Nørby så rigtigt påpeger i det forfejlede og ret underholdende interview med Iben Maria Zeuthen.
After almost two years break, Film Magistery is back in less than five hours.
