Krajem marta ove godine i početkom aprila sam bio u Bosni, jer za vrijeme Uskrsa imam kraći odmor. Te dane sam iskoristio da sa ocem odemo do našeg rodnog grada, Bosanskog Šamca. Jedan dan smo otišli u Brčko, a kadgod svratim u "glavni" grad Posavine, navratim i u knjižaru Knjigoljubac. U knjižari sam sreo zaposlenika, pa smo tako upali u priču. Ispostavilo se da se radi o pjesniku Almiru Zalihiću, te da je taj dan pomagao u trgovini svome sinu, koji je zapravo vlasnik knižare. I tako su dva pjesnika pričali o svemu u tih petnaestak minuta.
Read more…Blog: bosanski
Ovo je tekst o mojoj mami, koja je napustila ovaj svijet 15. maja 2021. Znači, trebalo mi je preko dvije i po godine da se saberem, konačno smognem snage da napišem ovaj tekst o njoj. A nije da nisam imao želju i prije. Zapravo, samo nekoliko dana nakon njene smrti, počeo sam pisati bilješke, činjenice o njoj i male detalje, jer sam se bojao da ću ih vremenom zaboraviti. Vjerovatno sam, podsvjesno, htio na taj način da je “zadržim” duže u životu, kroz sjećanja i pominjanju nje i njenih djela. Čak sam pravio plan da napravim podcast od tri-četiri epizode sa bratom u kojem bi govorili o mami, ocu i generalno o našoj porodici od našeg djetinjstva do danas, ali bi polazna i centralna tačka bila mama, jer je upravo ona to bila u našoj familiji. Mama je uvijek znala kada neko ima rođendan ili godišnjicu, i uvijek je podsjećala oca i nas sinove kada neko ima rođendan da se sjetimo da mu čestitamo i sl.
Read more…Tata je povremeno pjevao/zviždao ovu pjesmu kada sam bio dječak, i zbog toga mi je jako draga. Slika kako otac pjevuši ovu starogradsku dok se sređuje da izađe iz stana u glavi mi je duboko, duboko usječena i budi prijatne, tople emocije. Podsjeća me na moje divno djetinjstvo, moga dobrog oca i rahmetli majku koju je uvijek neizmjerno volio.
Također se sjećam jedne rane zore. Imao sam šest-sedam godina. Vani još uvijek mrak, a ja se budim u stanu moje nane, koja je vjerovatno spremala doručak u kuhinji, a na radiju pjeva Predrag Gojković Cune ovu divnu pjesmu.
Gledao sam horor Dashcam (2021) sinoć. To je potpuno ludilo od filma. Glavna protagonistkinja je totalno luda i narcisoidna, i apsolutno lišena razuma i samoumjerenosti.
Ne znam šta tačno da mislim o filmu. Film je u neku ruku poprilično fascinantan i htio sam ovaj film odgledati do kraja, iako je priča također luda. Pretpostavljam da je jedan od onih filmova koje ili tolerišete ili potpuno mrzite. Definitivno ne mrzim ovaj film, ali razumijem da stvara antagonizam i različito mišljenje, pogotovo zbog luckastog i opičenog lika glavne glumice.
Dashcam se definitivno mnogima neće svidjeti, što vidim po mnogim lošim ocjenama na Letterbox-u i IMDb-u. Meni ima nešto interesantno, pa i komičnih scena, jer je teško povjerovati da se neko može ponašati u opasnim situacijama kao ova ženska.
Od mene neka luda 6/10.
Roman "Gubitnik" je jedno od onih djela čiju radnju je teško opisati, ali da probam. U romanu "Gubitnik" (čitao sam englesku verziju The Loser) Thomas Bernhard isprepliće složenu i reflektivnu priču koja se bavi raznim nijansama ljudskih emocija, težnjom ka vrhunskoj umjetnosti i okrutnoj zavisti. Priča je ispričana iz perspektive nepoznatog pripovjedača koji sebe na mnogo načina smatra ultimativnim gubitnikom.
Read more…U svijetu filma postoje filmovi koji zabavljaju, a zatim postoje filmovi koji duboko rezoniraju, ostavljajući neizbrisiv trag na našem biću, da ne kažem duši. "Into the Wild" (2007), režisera Seana Penna, nedvojbeno pripada ovoj drugoj kategoriji. Temeljen na istinitoj priči o Christopheru McCandlessu i kako je završio na Aljasci, ovaj film je potresno istraživanje ljudskog duha u potrazi za slobodom, samospoznajom i dubokom povezanošću s prirodom. U ovom blog postu pišem zašto "Into the Wild" nije samo običan film, već iskustvo koje bi trebalo da nas duhovno obogati. Uzgred budi rečeno, ovaj film gledam barem jednom godišnje, jer sam ga uvrstio u nastavni program za moje učenike, pa se uvijek obradujem kada dođe vrijeme za to.
Sreća je tamo gdje je sloboda.
"Lov na divlju ovcu" sam pročitao ovog ljeta na Rodosu, i radi se o djelu koje Haruki Murakami smatra svojim prvencem, a donosi karakteristični pečat njegovog stila i tematike. Roman prati glavnog junaka koji napušta svoj posao i usamljuje se u planinama Japana. Ova priča duboko istražuje koncept usamljeničkog života i čežnje za nečim više, što je tema koja se može povezati sa mnogim aspektima, kao što su npr. filozofija, psihologija i mediji.
Read more…Uvod
Na mom radnom stolu, i na poslu i u domu, stoji samoljepljiva cjeduljica prikačena za monitor sa četiri riječi koje me povremeno podsjete šta je ono što bi nas trebalo činiti dobrim ljudima i činiti naše živote ispravnim i moralno korektnim. Te četiri riječi potiču iz antičke Grčke, i mislim da su više nego relevantne i dan-danas, iako se savremeno društvo i civilizacija u velikoj mjeri razlikuju od drevne Atine i drugih grčkih polisa. Nekada su samo muškarci određene starosne dobi i društvenog statusa mogli odlučivati o sudbini cijelog društva, a danas imamo sreću što živimo u vremenu kada je ljudska civilizacija dostigla svoj zasad najveći stepen razvijenosti i blagostanja, uprkos svim postojećim izazovima i nedaćama koje nam još uvijek stoje na putu. Kao što mnogi s pravom pretpostavljaju, nalazimo se na pragu nove paradigme, koja bi potencijalno mogla uputiti cijelo čovječanstvo na jedan drugi stepen razvoja i u drugačiju civilizacijsku putanju od ove dosadašnje, u kojoj smo ovisili isključivo od ljudske dosjetljivosti, kreativnosti i snalažljivosti. Put od sada bi mogao biti korigovan i upravljan čak i od nekih drugih faktora koji još uvijek nisu dio ljudskog korpusa. Naravno, govorim o autonomnim mašinama, robotima, kiborzima, dronovima, digitalnoj besmrtnosti i najzad onom što će biti nova materija koja će povezivati pomenute subjekte i mnogo drugih elemenata u našem društvu - umjetna inteligencija.
Read more…Nakon možda više od par decenija, ponovo sam pogledao romantičnu komediju Only You (1994). Ovaj put sa Amrom. Trenutno, vjerovatno zato što sam na godišnjem odmoru, razmišljam o filmovima iz djetinjstva i mladosti. Only You je film iz mladosti, jer sam ga gledao tamo negdje krajem 1994. ili vjerovatnije u 1995. godini. I eto, ostao mi je u vrlo lijepom sjećanju. Vjerovatno nostalgija dodatno utječe na to.
Čovjek iz snova, Damon Bradley, na liniji.
Koliko se samo spominjao film Maratonci trče počasni krug (1982) kao kultni film jugoslavenske kinematografije, da sam konačno morao pogledati i to čudo.
I tako pogledah film. Zapravo, tek sam ga završio gledati, da sam odmah morao napisati riječ ili dvije o njemu. Da ne odugovlačim, film je za mene jedno veliko razočarenje, djelo bez valjane priče i uradak u kojem se, inače, priznati i odlični glumci zajedno nikako ne snalaze, pa je tako glumački utisak iznenađujuće poražavajući. Veliki talenat zvučnih imena kao što su Pavle Vujisić, Bogdan Diklić i Bata Stojković, koje ni režiser, ni scenograf, a bogme ni fotograf nije uspješno iskorišten. Čini mi se, da je film urađen što se kaže "s brda, s dola" i ne osjeća se pravi ugođaj među glumcima. Znam da je cijeli film napravljen kao farsa, ali ovo stvarno nema veze s vezom, osim povremeno lagano komičnih scena, pa se tako film danas doima kao jedno totalno prevaziđeno i loše izvedeno djelo.
Read more…Nakon pune dvadeset i četiri godine, ponovo smo posjetili magično ostrvo u Egejskom moru - Rodos. Ovaj put sa nama je bila i naša mlađa kćerkica. Odsjeli smo u Rodos Palace hotelu u Ixiji, samo četiri kilometra južno od grada Rodos, a imali smo prekrasan pogled na Egejsko more, kao i tursko zaleđe, ali i grčko ostrvo Simi (lijeva strana).
Pogled na more iz hotela
Naletih na sliku crteža koju je moja Hanka nacrtala prije dvanaest godina, tj. 25. decembra 2010. Interesantno je kako je nacrtala mene pod drvetom jabuke. Znala je i tada da tata puno voli jabuke. :)
Mislim da je to bilo takmičenje u kojem smo učestvovali Amra, Hana i ja. Pogodite ko je pobijedio.
Read more…