Ovo je tekst o mojoj mami, koja je napustila ovaj svijet 15. maja 2021. Znači, trebalo mi je preko dvije i po godine da se saberem, konačno smognem snage da napišem ovaj tekst o njoj. A nije da nisam imao želju i prije. Zapravo, samo nekoliko dana nakon njene smrti, počeo sam pisati bilješke, činjenice o njoj i male detalje, jer sam se bojao da ću ih vremenom zaboraviti. Vjerovatno sam, podsvjesno, htio na taj način da je “zadržim” duže u životu, kroz sjećanja i pominjanju nje i njenih djela. Čak sam pravio plan da napravim podcast od tri-četiri epizode sa bratom u kojem bi govorili o mami, ocu i generalno o našoj porodici od našeg djetinjstva do danas, ali bi polazna i centralna tačka bila mama, jer je upravo ona to bila u našoj familiji. Mama je uvijek znala kada neko ima rođendan ili godišnjicu, i uvijek je podsjećala oca i nas sinove kada neko ima rođendan da se sjetimo da mu čestitamo i sl.

Mamino ime je Almasa Avdibegović, rođena Gibić. Imala je tek šezdeset i četiri godine kada nas je napustila.
64 godine.
Ne mogu nikako da prihvatim da mi je mati preminula u tako ranoj dobi, ma koliko sebi pokušao dokazati da su milioni ljudi u historiji čovječanstva umrli u dosta ranijim godinama. Teško je prihvatiti gubitak roditelja, ma koliko stari bili, a pogotovo kada su u relativno mladim godinama. Tako da je teško i meni, i mome bratu, a, čini mi se, pogotovo ocu. A otac je poseban slučaj u ovoj priči. Do toga ćemo doći nešto kasnije. I kao što sam već napisao, užasno mi je teško prihvatiti da mama nije više među živim, da je ne mogu posjetiti i zagrliti kada to poželim. I sada, skoro tri godine kasnije, nekada se zamislim, odletim daleko, daleko u vlastite misli, pa kada se ponovo vratim u stvarnost, u djeliću sekunde upitam se je li moguće da mama - moja mama - nije više među živima. Da li ću je ponovo naći u stanu kada dođem roditeljima u posjetu? I onda dobijem užasno tvrd i okrutan odgovor koji odzvanja: "Da. Tvoja mama više nije živa."

Prvih nekoliko dana bih grčevito pokušavao suzbiti suze, ali samo prvu sekundu ili dvije, a onda bih zaplakao, suze bi lile niz obraze, a nerijetko bih izustio riječi: "Moja mama, moja draga mama", kao u nekakvoj nadi da će mi je neko ponovo dovesti, da ću ponovo osjetiti njen topli, nježni dodir, zagrljaj, kako to samo mame znaju. Mama je često bila organizator sijelâ, druženja i drugih dešavanja. Ukratko, bila je središte naše šire familije i imala je jaku centrifugalnu ulogu u širem krugu naše porodice, prijatelja i poznanika. Ona je uživala u toj ulozi, jer je bila izrazito komunikativna, susretljiva i prijatna prema drugim ljudima. A kako i ne bi, kada je veliki dio svoga života radila kao trgovac.

Almasa je rođena prvog dana u maju 1957. godine u Bosanskom Šamcu, malom posavskom mjestu smještenom pored dvije rijeke, Save i Bosne. Živjela je sa svojim ocem, majkom, sestrom i bratom. Bila je srednje dijete, uvijek spremna na dječje nestašluke, ali isto tako krajnje odgovorna djevojčica koja je od malenih nogu naučila da je život težak i okrutan, pa je tako još u djetinjstvu postala maltene odrasla osoba, jer je pomagala vremešnom ocu i majci u gotovo svim poslovima, kako u kući, tako i obavezama izvan nje. Jedva da je bila krenula u osnovnu školu, a ljudi su je mogli primjetiti u opštinskim prostorijama, u pošti, u trgovini. Nijedna obaveza nije bila isuviše zahtjevna za moju mamu, bez obzira što je tek počela učiti pisati. Prolazile su godine, a onda je stari otac Mustafa preminuo. Ostala je njena majka sa troje djece, uključujući i Almasu. Život im nije bio lakši nakon očeve smrti. Naprotiv. Država im je u nekoliko navrata konfiskovala njihovu zemlju, a dala tek simboličnu odštetu, kao što je to obično bila praksa u socijalističkoj Jugoslaviji. Ipak snašli su se. Mama je završila trgovačku školu, zaposlila se u “Bosanki” te inicijalno radila u trgovini u Prudu. Međutim, vrlo brzo je prešla u Bosanski Šamac, u jednu od gradskih trgovina istoimenog preduzeća. Nakon nekoliko godina postala je šefica jedne od prehambrenih trgovina u gradu i bila je izrazito cijenjena od strane Šamčana. Na toj funkciji je dočekala rat, koji je u naš grad došao 14. aprila 1992.

Sticajem raznih nesretnih okolnosti, mama je bila odvojena od oca, brata i mene nepunih sedam mjeseci. Ostala je u našem gradu, dok smo mi bili u Gradačcu, jer je bila šefica jednog supermarketa. U međuvremenu su srpske okupacione snage zatvorile prilaze gradu, pa mama nije mogla doći nama u Gradačac. Tih sedam mjeseci je bilo kao sedam godina. Nije znala da li smo uopšte živi. Čak bi joj neki od lokalnih Srba, bivših poznanika, znalo zločudno dobaciti da smo svi poginuli kao pripadnici Zelenih beretki ili neke slične gluposti. S obzirom da je srpski agresor bjesomučno napadao Gradačac, nismo mogli nikako stupiti u kontakt sa njoj, iako smo bili udaljeni svega dvadesetak kilometara. Ipak, sudbina je htjela da se ponovo spojimo nekih sedam mjeseci kasnije.

Mamina smrt je bila iznenadna, pa je stoga bukvalno šokirala sve nas koji su joj bili bliski. Moj dobri otac je bio u potpunosti shrvan od tuge i žalosti. Nikada prije nisam imao priliku doživjeti taj nivo tuge, a doživio sam, kao milioni drugih, na primjer, rat. Ne znam, možda pretjerujem u vezi toga, ali znam da je ocu trebalo jako dugo vremena da shvati da mama više nije sa nama. Sjećam se da sam s ocem vodio višesatne razgovore u kojima bismo govorili o mami, o njenoj dobroti, mnogobrojnim humanim poduhvatima i djelima. Mama je imala jednu vrlinu, koju nikada nisam u istoj mjeri osjetio kod većine drugih ljudi, a to je da je iznimno voljela pomagati kome je bilo potrebna pomoć. Uostalom, takav je i otac. To je jedna od sličnosti koje su dijelili— bili su uvijek izvanredno velikodušni prema drugim ljudima, mnogo, mnogo više nego što sam to ja. Međutim, mama je se iskreno brinula o ljudima i njihovim sudbinama. Često bih je ružio zbog njene pretjerane brige za drugima, jer sam smatrao da ne možemo svima pomoći. To ne mogu ni mnogo bogatiji i utjecajniji ljudi. Ali mama je imala takvu narav. Kada pomislim na mamu, ponekad mi dođe situacija u kojoj je vidim dok drži cigaretu u ruci blizu lica i zamišljeno, vrlo duboko, razmišlja o nečemu. To su bili ti trenuci u kojima bi se brinula i razmišljala ili o svojoj ili tuđoj nevolji. Imama je moja mama svojim mana, kao i svi drugi, ali je ispoljavala brigu prema drugima kao malo ko drugi.

I danas, dvije i po godine nakon što nas je mama napustila na ovom svijetu, ja držim njene poruke na mobitelu. One su mi izravna komunikacijska veza koju sam imao sa mamom. Zvuči čudno, ali držim ih grčevito kao konkretni dokaz mojih pisanih razgovora sa njom. Tako mi nedostaje da mi mama pošalje poruku sa nekoliko riječi neko poslijepodne, kada zna da ću navratiti i posjetiti ih: “Mogu li ćevapi, sine?”