Dino F. Avdibegović

Kada dosadno je dobro

Categories: [bosanski], [writings]

U zemlji u kojoj sam našao utočište
nema brige o ličnoj ili državnoj opstojnosti,
nema diskusije o narodnostima,
torovima i političkim opstrukcijama.

U njoj nema priče o konstitutivnosti, ustavnosti
ili šupljim pregovorima koji ničemu ne vode.
Nema brige o budućnosti, šta će sutra da se jede,
koliko će fildžana kafe da se popije.

Ovdje se ljudi ne smaraju sumornim temama
kojima sapiru mozgove, vuku za davno pomodrele noseve.
Nema mjesta ni pričama o siromaštvu i šovinizmu,
povratnicima bez krova nad glavom,
niti se spominju ubijanja po stadionima.

Neko ko ne živi u ovoj zemlji mogao bi upitati:
“Pa, kakva je to zemlja u kojoj se ništa ne dešava?”
E sad’, nije baš da u ovoj zemlji samo cvijetaju ruže
i da se pišu bajke, nije sve tako sjajno i krasno.

U Danskoj, gdje sam našao utočište,
postoji briga o urušavanju privatnosti, o procentu kredita,
diskutuje se klima, Obama i Oprah u Kopenhagenu,
izbor olimpijskog grada, badminton i Antikrist.

Mediji se bave sukobom doseljeničkih bandi i Hells Angelsa,
koji svoju impotentnost i osjećaj manje vrijednosti
liječe veličinom pištolja i jačinom motora,
A nađe se tu i tamo mjesta za Muhamedove karikature.

Majku mu, nema dana kada na radiju ne spomenu klimu,
kako malo radimo na smanjenju korištenja fosilnog goriva,
zagađenja zraka, poboljšanju kvaliteta vode i kako ne vodimo brigu
kakvu Zemlju u amanet našoj djeci ostavljamo.

Ne zagovaram razmjenu problema, ali kako bi lijepo bilo kada bi i u Bosni
glavne vijesti bile financijski prekršaji, loš tretman životinja u klaonicama,
sumnjiva hrana u restoranima i duže trajanje električnih sijalica,
jer mali izazovi su slatki izazovi, pa makar oni nekome izgledali dosadni.

Vejle, 29. oktobar 2009.

Blog Comments powered by Disqus.