Uh, jest mi ih žao! Da, njih. Pušača. Puna četiri stoljeća su nas trovali svojim dimom, ali i ružnim smradom koji uvijek ostavljaju iza sebe kada prođu pored nas, a izgleda da će toga sve manje biti. Duhan je u Evropu došao negdje početkom 17. stoljeća, nakon što su ga evropski kolonijalisti donijeli iz Amerike na stari kontinent. Engleski kolonijalista John Rolfe se smatra prvim čovjekom koji je uzgajao duhan u komercijalne svrhe. On je 1609. godine stigao u doseljeničko naselje Jamestown u Virginiji. Ubrzo mu je žena umrla, a on je, valjda od tuge, oženio čuvenu Pocahontas, kćerku poglavice Powhatan istoimenog indijanskog plemena. Uvjeren sam da je njihova ljubavna priča zaista romantična i zanimljiva, ali šta mu je trebalo pored takve ljepotice da se bavi uzgajanjem i prodajom smrdljivog duhana? Naravno da je to samo retoričko pitanje, jer svaka ljepotica je skupa za održavati (i sačuvati), pa se valjda jadni John brže-bolje bacio u prvi biznis koji mu je pao na pamet.

Međutim, da se vratimo u sadašnjost. Eto, dođe izgleda konačno vrijeme za “kriminaliziranje” duhanskog “mirisa” što svakako pozdravljam – malo zbog estetskih razloga, malo zbog poboljšanja međuljudskih odnosa (čitaj: uspostavljanje poštovanja prema nepušačima), a, bogami, najviše zbog ljudskog zdravlja, pogotovo djece i ostalih koji ne puše. Kao djeca smo brat i ja podizali majice preko nosa čim bi naši roditelji ili gosti zapalili. Nikada se nismo navikli na tu grozotu. Uostalom, nije mi nikada ni bilo jasno kako iko može. Koliko smo im samo puta rekli “nemojte pušiti!” i koliko smo puta dobili onaj klasični nijemi, prazni pogled od njih! Ignorisali su nas, da li što nisu htjeli da nas čuju ili nisu znali da duhan škodi ljudskom, a pogotovo dječijem, zdravlju. Sve mi se čini da ovo drugo nije bio slučaj.

U pubertetu su mnogi od mojih drugova i poznanika pušili. S ponosom mogu reći da nikada nisam stavio cigaretu u usta i povukao dim. Nažalost, godinama sam dijelio sudbinu mnogih nepušača koji su protiv svoje volje udisali duhanski dim. Srećom, danas živim u civiliziranoj zemlji, parlamentarnoj monarhiji zvanoj Danska u kojoj je od 17. augusta na snazi zabrana pušenja na javnim (zatvorenim) mjestima kao što su npr. barovi, kafići i restorani. Mislim da za ovakvu hrabru odluku je potrebna određena svjest društva i države. Na svu sreću, izgleda da je dansko društvo posjeduje.

Otkako mi se kćerka rodila, a tome ima skoro tri godine, ja nikome ne dozvoljavam da puši u mome stanu. Čak ni roditeljima! Supruga nikada nije prihvatila tu moju odluku jer “kako ćemo im zabraniti da puše u našem stanu?”. Evo kako: nema pušenja u stanu, a bujrum, evo vam balkona, i to dva! Za mene je to bio princip. Mislim da bi pušači uvijek trebali biti ti koji uzimaju obzira prema drugim, jer ne može se baš reći da oni svojim hobijem uljepšavaju svakodnevnicu onima koji su oko njih. U bosanskom društvu je sasvim normalno dopustiti pušaču da puši jer “kakvi smo mi domaćini ako mu to ne damo?”. Zato kada gost dođe u posjetu, prvo što vidi je pepeljara na stolu. Meni je to smiješno i glupo, pa sam i izmislio izraz za taj naš ritual – smiješnoglupo!

I tako naletih na jednu dansku statistiku koja kaže da je jedna trećina danskih domaćinstava uvela potpunu zabranu pušenja, dok polovina ima pravila u vezi pušenja. U ovoj zemlji je sve teže prodati stan ili kuću u kojoj se pušilo. I to mi se sviđa. Treba da isto vrijedi kao i za npr. auta. Ja nikada ne uzimam auto koje smrdi na mačku ili psa, pa zašto to ne bi važilo i za miris duhana? Ama, nisam ja da se pušačima ukine pravo na pušenje, ali jesam u onim situacijama, mjestima i trenucima kada to smeta drugima.

Priznajem, nije lako (danskim) pušačima, ali nije ni milionima koji gladuju u svijetu, pa se nekako i ne sikiram nešto previše za ove prve.