Principovo nasljeđe

Prije tačno stotinu godina je u Sarajevu odjeknuo pucanj koji je Evropu uvukao u Prvi svjetski rat i odnio preko trideset i sedam miliona ljudskih života. 28. juna 1914. godine je Gavrilo Princip, pripadnik “Mlade Bosne”, usmrtio austrougarskog prijestolonasljednika Franza Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju. Međutim Principovi meci nisu bili razlog za pokretanje cijele evropske vojne mašinerije, koja će nešto kasnije cijeli kontinent odvesti u, do tada, neviđeno uništenje, nego prosto izgovor. Da nije bilo Principa, bilo bi nešto drugo. Zato je potrebno pozabaviti se nekim historijskim činjenicama, prije nego se osvrnemo na famoznu dihotomiju o Principovom nasljeđu, kako bi dobili precizniju političku sliku tadašnje Evrope, uključujući i balkansko podneblje. Naime, na Balkanu postoji jaka, često nenamjerna, tendencija da se svaki događaj provincijalizira i geografski ograniči i pri tome se zaboravlja šira, ako ne već globalna, perspektiva.

Hapšenje Gavrila Principa nakon atentata.

Hapšenje Gavrila Principa nakon atentata.

Prevlast nad Balkanskim polutokom se vodila stoljećima između velikih sila, uključujući Austro-Ugarsku, Osmanlijsko carstvo i Rusiju. Njemačka je podržavala Austro-Ugarsku u njenim aktivnostima i pretenzijama na Balkanu još od 1879. kada su postale saveznice, a sve s ciljem ograničenja širenja ruskog uticaja na ovom području. Također, Nijemcima nije odgovaralo uspostavljanje novih slavenskih država na Balkanu iz geopolitičkih razloga i zato je davala podršku Beču, ali se u isto vrijeme nadala da će balkanski konflikt ostati lokalnog karaktera iz kojeg bi Austro-Ugarska na kraju izašla ojačana. A za rat oko 1914. godine su htjele mnoge tadašnje sile, mada niko nije bio spreman za dug, iscrpljujući i razarajući konflikt. Kao što sam već naveo, Principovi pucnji nisu bili ni povod ni uzrok. Njih treba potražiti u složenoj savezničkoj konstelaciji u tadašnjoj Evropi, ali i u imperijalističkim ambicijama pojedinih sila i tadašnje vojne logike, koja je zahtijevala opšte naoružavanje. U tom duhu, atentat u Sarajevu je dao povod Beču da okrivi Beograd i uputi tzv. Julski ultimatum Srbiji 23. jula 1914. godina, koji je duboko zalazio u suverenitet ove balkanske države. Austrijanci su, između ostalog, tražili da njihovi agenti imaju potpunu slobodu kretanja po Srbiji prilikom istrage, da mogu uhapsiti osumnjičene osobe i zahtijevali su da Srbija cenzuriše antiaustrijsku propagandu u srbijanskim školskim knjigama. U Beču su očekivali da će Srbija glatko odbiti ultimatum, međutim Beograd je nominalno pristao na uvjete, a s obzirom da je Austrougarska već odavno bila odlučila da sprovede svoje namjere, 28. jula 1914. je objavila rat Srbiji. Dva dana kasnije je Rusija mobilizirala svoje trupe, Njemačka je učinila isto i 1. avgusta 1914. objavila rat Rusiji, ali i Francuskoj. Velika Britanija je na početku bila suzdržana, ali se pridružila saveznicima, nakon njemačke objave rata Francuskoj. 4. avgusta je Velika Britanija objavila rat Njemačkoj, nakon što je ova napala neutralnu Belgiju. U vrlo kratkom vremenu lokalni balkanski konflikt je postao kontinentalno bure baruta. U novembru 1914. Osmanlijsko carstvo se pridružilo Centralnim silama. Sljedeće godine isto je uradila Italija, kao i Bugarska, koja se nadala da proširi svoju teritoriju na uštrb svog zapadnog susjeda.

Prvi svjetski rat je dobio epitet totalnog rata, jer su se po prvi put u historiji čovječanstva uključila gotovo cijela društva: kompletna produkcija jedne države je bila usmjerena u vojne ciljeve, tj. vojnu pobjedu i nadmoć nad neprijateljem. Mobilisano je kompletno stanovništvo, uključujući i žene. Već krajem 1915. Srbija je izbačena iz ratnih igara. Izgubila je gotovo šestinu stanovništva usljed vojnih dejstava, bolesti i gladi. Rusija je doživjela težak poraz u ratu sa Njemačkom, a u martu 1918. je novi boljševički režim bio primorana potpisati Brest-Litovski sporazum, koji je primorao Rusiju da prizna nezavisnost Ukrajine, Gruzije i Finske, kao i na predaju ogromnih teritorija u Poljskoj, Bjelorusiji i Baltiku.

U martu 1917. godine, nakon njemačkih podmorničkih napada na američke brodove i diplomatske aktivitete zajedno sa Meksikom, koji su ugrožavali američki suverenitet u Teksasu, Arizoni i Novom Meksiku, Sjedinjene Američke Države su objavile rat Njemačkoj. Obje zaraćene savezničke strane su imale ogromne žrtve, bile su ekonomski i društveno iscrpljene, i sa ulaskom SAD-a evropski konflikt je pokazao da Evropa više nije bila sposobna da riješava sopstvene političko-vojne probleme. Na svjetsku političku scenu je stupila nova svjetska sila, na čijem se čelu i danas nalazi.

Međutim, Prvi svjetski rat je također pokazao da je rušenjem evropskih imperija pobijedila djelimično demokratija, a djelimično nacionalizam. Međutim, i dalje je ostalo mnogo nepravde. Versajskim sporazumom, kojim je okončan Veliki rat, na pepelu centralnoevropskih i istočnih imperija nastale su nove državne tvorevine: Čehoslovačka, Poljska, Finska, Latvija, Litvanija, Estonija i Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. Priznati američki historičar Mark Mazower tvrdi da je sporazumom šezdeset miliona Evropljana dobilo svoju (nacionalnu) državu, ali da je dvadeset i pet miliona ljudi postalo minoritet u tim novim državnim tvorevinama. Međutim, moram se vratiti na vrijeme prije početka Prvog svjetskog rata. Početkom dvadesetog stoljeća velike su imperije Njemačka, Austro-Ugarska, Osmanlijsko carstvo i Rusija dominirale političkom kartom Evrope. Ako je nakon Prvog svjetskog rata 25 miliona (p)ostalo minoriteti, onda je stanje po ovome pitanju bilo još gore prije početka rata. U evropskim imperijama bile su aktivne mnogi nacionalistički pokreti, koje su se borili za oslobođenje od okupatorske ruke. Jedan od takvih je bila i “Mlada Bosna”, koja je djelovala na prostoru Bosne i Hercegovine, ali pod direktnim uticajem iz srbijanskih nacionalističkih krugova. “Mlada Bosna” je bio nacionalistički južnoslavenski pokret, uglavnom sastavljen od studenata, radnika i seljaka, koji su u austrougarskoj vlasti vidjeli okupatorski režim, a koji su htjeli zamijeniti slavenskom vlašću pod srpskim vodstvom.

U Bosni i Hercegovini se dan-danas vodi diskusija o tome da li je Gavrilo Princip bio terorista ili borac za slobodu. Odgovor na ovo pitanje nikako ne može biti jednostavno, a smatram da ono uopšte i nije toliko bitno, barem kada je riječ o samom svjetskom konfliktu, ali i kasnijim ratovima na Balkanu. Gavrilo Princip je bio borac za slobodu južnoslavenskih naroda, jer se suprostavio jednoj tuđoj, okupatorskoj sili. Međutim, on je također bio i terorista, jer je širio teror, ustrijelio i usmrtio npr. trudnu Sofiju. Upravo ovako je Princip sam odgovorio tokom procesa suđenja. Izjasnio se kao jugoslavenski nacionalista, koji je vjerovao u ujedinjenje Južnih Slavena u jednu državu, predvođenu Kraljevinom Srbije, kao jedne od tadašnjih slobodnih država u okruženju. Za postizanje tog cilja Princip je izjavio da se trebalo koristiti širenje terora.

Princip je vjerovatno vjerovao u ujedinjenje južnih Slavena, ali to ujedinjenje je trebalo biti (a kasnije je i bilo) pod direktnom i diktatorskom palicom srbijanske krune, koja je u najmanju ruku najviše odgovarala srpskom narodu. Da su mnogi narodi u novonastaloj tvorevini bili zapostavljeni, ne treba posebno isticati. Makedonci, Romi, Crnogorci, Albanci, Bošnjaci (čije se samo ime sistematski pokušavalo zatrijeti još od vremena duge osmanlijske okupacije) i mnoge druge manjine nisu bili ravnopravni građani u novonastaloj državi.

Pitanje da li je Gavrilo Princip bio heroj ili terorista ovisi o tome koga pitate. Nažalost, historija na Balkanskom poluotoku ima različite verzije, jer postoje različiti politički interesi i pogledi na svijet. Za mnoge bosanske Srbe Gavrilo Princip je bio heroj, jer se zalagao za oslobođenje (ma kojeg) naroda od austrougarske okupacije. Za mnoge Bošnjake i bosanske Hrvate on je bio terorista, jer je vršio teror i zalagao se da Bosna i Hercegovina postane dio druge države: Kraljevine Srbije. Kao što ste vjerovatno već zaključili, imam pragmatičan i kompleksan prilaz po ovome pitanju. Princip je bio borac za slobodu, jer se borio protiv austrougarske okupacije, ali je u isto vrijeme bio i terorista u pravom smislu te riječi, jer je za postizanje svoga cilja koristio teror, što je i sam izjavio tokom sudske rasprave u Sarajevu. Može biti da se on borio za oslobođenje Bosne i Hercegovine od austrougarskih okova, ali se u isto vrijeme zalagao za pripajanje njegove domovine Kraljevini Srbiji, ma kako idealističke i dobrovoljne njegove ideje o jugoslavenskom zajedništvu bile. Taj naum, ma kako retrospektivno ili revizionistički moje stajalište zvučalo, ne može biti prikazano u potpuno pozitivnom svjetlu. Da se Princip i “Mlada Bosna” nekim slučajem borila za ponovno obnavljanje davno izgubljene nezavisnosti Bosne, Gavrilo Princip bi, iako još uvijek terorista, mogao biti okarakterisan i kao bosanski patriota i heroj, koji se borio za nezavisnost svoje matične države. Svojim djelovanjem Gavrilo Princip je samo pomogao da njegova domovina Bosna i Hercegovina po okončanju Prvog svjetskog rata samo zamjeni austrougarske novim srbijanskim okovima. U mnogim država ovakvo djelovanje bi se okarakterisalo izdajom ili kvislištvom, mada je pitanje političkog identiteta i samosvijesti Bosne i Hercegovine u tadašnje vrijeme izrazito kompleksno, upravo zbog višestoljetne osmanlijske okupacije i višedecenijskog dejstvovanja nacionalističkih pokreta iz Srbije i Hrvatske, koji su pokrenuti još iz vremena najvećeg plamena talasa nacionalizma širom Evrope, tj. od sredine 18. stoljeća.

Odmah po završetku Prvog svjetskog rata politička elita Londona i Vašingtona je vjerovala da je konfederacija najbolje rješenje za istočnu i centralnu Evropu, jer su smatrali da stvaranje nacionalnih država ne bi donijelo stabilnost evropskom miru. Već pomenuti historičar Mazower tvrdi da su američke i britanske političke elite, podržane od strane američkog predsjednika Wilsona, bile ubijeđene da mnogi minoritetski narodi u novom poretku trebaju da budu asimilirani u nove nacije kao npr. čehoslovačku (predvođene Česima), poljsku, jugoslavensku (sa srpskim majoritetom) itd., na što mnogi Jevreji, Romi, Slovaci, Nijemci, Hrvati i Makedonci nisu bili spremni. Ova utopijska ideja je ipak živjela sve do pada Berlinskog zida 1989. godine i kolapsa komunističkog sistema u istočnoj Evropi, kada je svakom postalo jasno da nije bilo moguće stvarati novi identitet za milione ljudi na osnovama novijih državnih tvorevina, kao što su bile Čehoslovačka, Jugoslavija i Sovjetski savez.

Međutim, ako je željena asimilacija igdje uspjela onda je to upravo u Bosni i Hercegovini u kojoj je još od sredine 19. stoljeća bosanski narod bio pod uticajem prvo srpskog a onda i hrvatskog nacionalističkog talasa, koji su posebno ciljali na pravoslavno i katoličko stanovništvo Bosne i Hercegovine. Svaka rasprava po ovom pitanju se tabuizira, problematizira i relativizira, što svakako i danas ide na ruku kako velikosrpskim, tako i hrvatskim nacionalistima.

Neosporna je činjenica da u Bosni i Hercegovini, ma kako bili slični po izgledu i govoru sa našim susjedima, postoji zaseban identitet, čak i danas, preko stotinu godina od početka pokušaja asimilacije i promjene bosanskog etničkog identiteta, što je u velikoj mjeri urodilo plodom. Zato je pitanje Principovog nasljeđa, tj. da li je bio heroj ili terorista u neku ruku irelevatno. Za Balkan je puno bitnije da se ozbiljno pozabavi sa što objektivnijim tumačenjem historije, i to naučne historije koja bi potpuno bila oslobođena nacionalnih, ideoloških i političkih interesa i uticaja, a to uključuje, između ostalog, odbacivanje mita o primordijalnoj srpskoj naciji koja po definiciji polaže puno pravo na teritorije i narode zapadnog Balkana, pojasniti stvarne političke ciljeve južnoslavenskog ujedinjenja, utvrđivanje srpske dominacije kako u Kraljevini tako i u federativnoj Jugoslaviji, te objasniti višedecenijsko ignorisanje postojanja specifičnosti bosanskog identiteta i dugotrajno političko-nacionalističko djelovanje protiv njega (kao i drugih naroda ili nacija), koje je nažalost i na stogodišnjicu Principovog pucnja u Sarajevu uveliko aktivno, bilo ono latentno ili potpuno otvoreno. Isto tako je potrebno obračunati se sa npr. utopijskim traženjem “čiste” hrvatske ili bosanske/bošnjačke etnije i romantično-nacionalističkim pokušajima viđenja drevnih država ili plemena i naroda kao pretečama modernim državama Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. A kada budemo htjeli istinski upoznati i prihvatiti našu balkansku prošlost, moći ćemo prihvatiti i ulogu Gavrila Principa i svih drugih događaja na Balkanu oko kojih se i dan-danas vode žustre bitke i polemike.

Literatura
Mazower, Mark. Dark Continent, London: Penguin Books, 1998. Print.
Kishlansky, Mark et al. Civilization in the West, Volume C: Since 1789. New York: Pearson, 2006. Print.
Norris, David A. »Two Shots That Shattered The World« History Magazine June/July (2014): 31-36. Print.
”The Hearing of Gavrilo Princip – 12 October 1914.” www.ucis.pitt.edu. University of Pittsburg. Web. 27. juni 2014. http://www.ucis.pitt.edu/eehistory/H200Readings/Topic6-R3.html

Nakon jučer

Na početku sve je bilo obasjano nadom,
A onda je vrijeme uništilo sve,
Izgubio se očiju žar, nestala je volja,
Sve je glupo nakon jučer.

Milioni veselih lica čekalo je prvi zvižduk,
A onda je sve krenulo niz brdo,
Svaki pâs pogrešan je bio,
Sve je glupo nakon jučer.

U iščekivanju veselog ishoda
Izgorila su mnoga srca, zatajio je O’Learyjev zvižduk,
Tupa stativa i poništeni gol,
Sve je glupo nakon jučer.

I svaki komentar, svaka kûd,
Potraga za glavnim krivcem
Danas smisla nema
Jer sve je glupo nakon jučer.

S ponosom naprijed

Zemlja kojoj je nezavisnost bila uskraćena 500 godina, ljudima čiji ponos, identitet i samopouzdanje su stoljećima bivali sistematski srozano i decimirano, bh. društvo koje je donedavno bivalo uništavano u razarajućem ratu: Bosna i Hercegovina i njeni građani danas imaju šansu da, pored svih nedaća, stvaraju sebi bolju budućnost. Jedan od imperativa tog cilja je obnavljanje nekadašnjeg ljudskog ponosa, samopouzdanja i vjerovanja u sebe i svoje sposobnosti. Danas nemamo mnogo čime da se dičimo, zahvaljujući svemu ovome gore navedenom, a svakodnevnica nam je uglavnom obojena pesimizmom i osjećajem manje vrijednosti. Ali ako ima nešto što nam daje tračak nade i put kojim trebamo svi da idemo, to je nogometna reprezentacija Bosne i Hercegovine, koja će sljedećih nekoliko sedmica igrati na Svjetskom prvenstvu u Brazilu. Za mene su oni već moralni pobjednici, ma kakav rezultat donesu kući, jer su, pored svih nedaća, prepreka i teškoća, koje su pratile i Savez i državu BiH, ipak uspjeli izboriti nastup na najvećoj nogometnoj smotri i donijeti tako potrebnu radost naciji. To je urađeno prvenstveno teškim radom i vjerovanjem u sebe i svoje sposobnosti. A bilo smo osuđeni da padnemo…

Budimo ljudi, vjerujmo u sebe i koračajmo ponosno! Sretno, Zmajevi!

Floods in the Balkans

I will keep this post short. Last week an extraordinary floods hit the western Balkans, especially Bosnia and Serbia.

In just three days three months’ worth of rain has fallen on Bosnia, which is the worst floods since rainfall measurements began 120 years ago. The chaotic situation affected more than a quarter of Bosnia’s 4 million people. The destruction of  cities, towns and villages is easily comparable to the country’s 1992-95 war.

Topcic polje near Zenica, 120 kms north of Sarajevo, Bosnia, on May 15, 2014. (AP Photo/Amel Emric)

Topcic polje near Zenica, 120 kms north of Sarajevo, Bosnia, on May 15, 2014. (AP Photo/Amel Emric)

At least 40 people have died in western Balkans and tens of thousands of others have fled their homes. Tens of thousands of dead livestock pose serious health risk to the people in the region.

Bosnian worker prepares to take away dead cows from a farm near the Bosnian town of Bosanski Samac along river Sava, 200 kms north of Bosnian capital of Sarajevo on May 20. A new calamity emerged Tuesday in the flood-hit Balkans even as emergency workers battled overflowing rivers and evacuated thousands tons of drowned livestock were posing a health hazard. With the rainfall stopping and temperatures rising, the withdrawing floodwaters revealed a harrowing sight: thousands of dead cows, pigs, sheep, dogs and other animals that were left behind after their panicked owners fled rapidly advancing torrents.(Amel Emric/Associated Press)

Bosnian worker prepares to take away dead cows from a farm near the Bosnian town of Bosanski Samac along river Sava, 200 kms north of Bosnian capital of Sarajevo on May 20. A new calamity emerged Tuesday in the flood-hit Balkans even as emergency workers battled overflowing rivers and evacuated thousands tons of drowned livestock were posing a health hazard. With the rainfall stopping and temperatures rising, the withdrawing floodwaters revealed a harrowing sight: thousands of dead cows, pigs, sheep, dogs and other animals that were left behind after their panicked owners fled rapidly advancing torrents.(Amel Emric/Associated Press)

On top of everything, there is an additional hazard: leftover land mines. Floods have disturbed known mine fields and erased many of markers that had been placed to warn people away.

Bosnian soldiers repair mine warning signs in fields near the banks of a river that flooded near the town of Visoko, 30 km north of Sarajevo, on Tuesday May 20, 2014. The flooding has unearthed landmines left over from Bosnia's 1992-95 war and washed away the signs that marked them. (AP Photo/Sulejman Omerbasic)

Bosnian soldiers repair mine warning signs in fields near the banks of a river that flooded near the town of Visoko, 30 km north of Sarajevo, on Tuesday May 20, 2014. The flooding has unearthed landmines left over from Bosnia’s 1992-95 war and washed away the signs that marked them. (AP Photo/Sulejman Omerbasic)

My hometown Bosanski Šamac (Šamac) is in the middle of the flooding catastrophe. It is placed at the shores of the largest rivers in Bosnia: Sava and Bosna. The town’s streets look more like Venice, and water has reached roofs of many houses.

Town of Bosanski Samac, the northern Bosnia.

Town of Bosanski Samac, the northern Bosnia.

Thousands of people were hastily evacuated to neighboring towns, including members of my family.

A Slovenian army helicopter team rescues a small baby on May 17 in the village of Tisina, near Bosanski Samac, northern Bosnia-Herzegovina. The rest of the baby's family was evacuated later on, the rescue team said. (Rok Einhauer/Slovenian Army via Associated Press) #

A Slovenian army helicopter team rescues a small baby on May 17 in the village of Tisina, near Bosanski Samac, northern Bosnia-Herzegovina. The rest of the baby’s family was evacuated later on, the rescue team said. (Rok Einhauer/Slovenian Army via Associated Press) #

People in the region need especially water, hygienic articles, food, cleaning equipment and everything else needed to ease the suffering of people in the region.

Bosnian people evacuated from their flooded homes take shelter at a sports center in the northern Bosnian town of Odzak on May 19, 2014. (AP Photo/Amel Emric)

Bosnian people evacuated from their flooded homes take shelter at a sports center in the northern Bosnian town of Odzak on May 19, 2014. (AP Photo/Amel Emric)

Just to put into perspective the range of the flooding in the Balkans, take a look at this map.

The flooding in Bosnia, Serbia and Croatia

The flooding in Bosnia, Serbia and Croatia

If you will you can help Bosnia’s population by donating this project (click on the banner bellow or go to the website: Help Bosnia and Herzegovina). I know people behind it, I vouch for their credibility and I know that every cent donated will get into right hands. Thank you.

 

See more pictures from the Balkans: The Atlantic,  Boston.com.