Dino F. Avdibegović

bog nije veliki. Ne, ovdje nije počinjena ni gramatička niti tipografska greška, iako svi znamo da svaka rečenica počinje velikim slovom. Naime, u ovom slučaju radi se o imenu knjige Christophera Hitchensa koji je napisao knjigu o religiji, tj. iznijeo sav svoj gnjev prema religiji, pogotovo monoteističkim, abrahamskim vjerama, ali nijedna druga religija ne biva pošteđenja Hitchensovog “konačnog” obračuna sa njihovim učenjem i katastrofalnih postupaka kroz historiju čovječanstva.

On već u prvom poglavlju kreće žestoko u napad, pa tako piše da “Bog nije stvorio čovjeka prema svom liku. Očigledno je bilo upravo obrnuto, i u tome leži i sasvim jednostavno i bezbolno objašnjenje za brojnost bogova i religija, i za bratoubistva, kako među vjerama tako i unutar njih, koja svakodnevno gledamo oko sebe i koja uveliko usporavaju razvoj civilizacije“.

Hitchens ima veliki problem sa vjernicima jer prepotentno i samouvjereno tvrde da su upoznati sa ultimativnom istinom, ali on ipak ne bih je zabranio kada bi mogao: “Religijska vjera je, upravo zato što smo bića koja i dalje evoluiraju, neotklonjiva. Ona neće odumreti nikada, ili barem ne dok ne prevaziđemo strah od smrti, mraka, nepoznatog, ili strah jednih od drugih. Zbog toga ja takvu veru ne bih zabranio čak i kada bih bio u situaciji da tako nešto učinim. Vrlo velikodušno od mene, reći ćete. A hoće li i vernici sa svoje strane biti tako popustljivi prema meni?

Hitchens se oženio sa prvom ženom u pravoslavnoj crkvi kojoj je i pristupio zbog roditelja njegove supruge (grčki Kiprani). O moralu i političkoj neosvješćenosti arhiepiskopa njegove crkve piše: “Arhiepiskop koji me je primio u svoju pastvu istog dana kada me je i venčao, objedivši tako nešto što je trebalo obaviti u dva obreda ali i zaradivši duplu tarifu, kasnije je postao oduševljeni pristalica svoje sabraće po pravoslavlju, srpskih masovnih ubica Radovana Karadžića i Ratka Mladića, ljudi koji su iza sebe ostavili ko zna koliko masovnih grobnica širom Bosne, i sakupljao je materijalnu pomoć za njih.”

Hitchens nerijetko spominje balkansko vjersko ludilo pomiješano sa bolesnim nacionalizmom. Evo pasusa posvećenom hrvatsko-katoličkom ludilu tokom Drugog svjetskog rata: Beograd je sve do devedesetih bio prijestolnica Jugoslavije, odnosno zemlje južnih Slovena, što je po definiciji značilo da je prijestolnica jedne multietničke i multikonfesionalne države. Međutim, jedan me je hrvatski sekularni intelektualac upozorio, isto kao i u Belfastu, u formi opore šale: »Kada kažem da sam ateista i Hrvat«, rekao mi je, »pitaju me kako mogu da dokažem da nisam Srbin«. Drugim riječima, biti Hrvat znači biti katolik. Biti Srbin znači biti pravoslavac. To je četrdesetih godina prošlog vijeka u Hrvatskoj podstaklo formiranje marionetske nacističke države pod patronatom Vatikana, koja je, prirodno, pokušala da iskoreni sve Jevreje u tom području, ali je usput sprovela i prisilno pokrštavanje pripadnika drugih kršćanskih zajednica. Desetine hiljada pravoslavaca su ili zaklane ili deportovane, a u blizini grada Jasenovca napravljen je veliki koncentracioni logor.

Međutim, ni srpsko nacionalističko ludilo, u velikoj mjeri podstaknuto pravoslavljem, nije zaobiđeno: Tokom opsade Sarajeva, u tom gradu je bilo najmanje deset hiljada Srba i jedan od glavnih komandanata odbrane grada, oficir i džentlmen, general pod imenom Jovan Divjak (kome sam stegao ruku, i na to sam ponosan, dok su oko nas padale granate) – također je bio Srbin. Jevrejsko stanovništvo u gradu, čiji su preci tamo živjeli još od 1492. godine, uglavnom se priklonilo stavu vlade i zalagalo za očuvanje Bosne. Bilo bi daleko preciznije da su štampa i televizija izvještavale kako su »danas pravoslavne snage nastavile sa bombardovanjem Sarajeva«, ili kako je »jučer katolička milicija uspjela da sruši Stari most«. Ali terminologija vezana za vjeroispovijest bila je rezervisana samo za »Muslimane«, iako su se oni koji su ih ubijali jako trudili da se precizno legitimišu, nosili su velike pravoslavne krstove na redenicima, odnosno lijepili sliku Djevice Marije po kundacima. Tako je, opet, religija zatrovala sve, uključujući i našu sposobnost rasuđivanja.

Hitchens često spominje hipokriziju u religijama, pa tako navodi istu kod šijita u Iranu: Korist od hipokrizije imaju same mule koje izdaju dozvole za »privremeni brak« za koji se može dobiti venčani list koji važi samo nekoliko sati, nekada i na mestima posebno prilagođenim tome, a uz koji vas već spreman čeka i dokumenat o razvodu, koji možete potpisati čim završite posao. To bi se gotovo moglo nazvati prostitucijom…

Autor je cijelo deveto poglavlje posvetio Islamu, odnosno Kuranu, tvrdeći da je sveta knjiga  muslimana čista pozajmica iz jevrejskih i kršćanskih mitova: Mađarski naučnik Ignjac Goldziher, da se pozovem na studiju koju je nedavno objavila Reza Aslan, bio je među prvima koji su pokazali da mnogi hadisi nisu ništa drugo do »stihovi iz Tore i Jevanđelja, dijelovi rabinskih izreka, drevne persijske maksime, fragmenti iz grčke filozofije, indijske poslovice, pa čak i gotovo doslovno ponavljanje Očenaša«. U hadisima se mogu naći veliki dijelovi manje ili više tačnih biblijskih citata, uključujući i parabolu o radnicima unajmljenim u posljednjem trenutku, i naredbu »neka tvoja lijeva ruka ne zna šta čini desna« (dakle, ova besmislena pseudomudrolija našla je svoje mjesto u dva sveta pisma).

Uz to, on kritikuje islam da dana današnjeg nije imao istinitu reformaciju: Jedino islam nije imao reformaciju i do dana današnjeg svaka vernakularna verzija Kurana mora biti štampana paralelno s tekstom na arapskom. To bi trebalo da izazove sumnju čak i onih koji prilično sporo shvataju.
Nešto kasnije on piše: Bio sam i na molitvama u Maleziji, Indoneziji i Bosni gde muslimane koji ne govore arapski vređa to što vera koja želi da bude univerzalna privileguje Arape, arapski i arapske pokrete i režime.

Bog nije veliki je vrlo interesantno napisana i svako ko želi i može izdržati kritiku religija treba pročitati ovu knjigu, koja se može skinuti u vidu pdf-a na Peščanikovoj web stranici.

Jedna sedmica u mjesecu julu mi je nekako prošla u znaku lipe. Da, lipi, biljci o kojoj rijetko razmišljam, ali kojoj sam privržen. Istini za volju, teško je reći da je lipa te sedmice bila ikakav simbol niti da je bila posebno uočljiva, ali nekoliko mojih doživljaja ukazuje na to.

Bili smo u Kopenhagenu, u posjeti mome bratu. Jedan dan smo proveli u predivnom, velikom parku u Frederiksbergu. I dok smo šetali jednom od ulica koje su opasavale taj čarobni park (bila je to ulica Søndre Fasanvej), u mojim nozdrvama osjetio sam jak miris. Bio je to miris lipa, miris kojeg sigurno nisam osjetio posljednjih osamnaestak godina, barem ne takom jačinom. Prisjetio sam se mojih bosanskih dana, dana djetinjstva kada sam ljeti povremeno kupio te lipe i na taj način zarađivao sebi dodatni džeparac. Mlateći tada grane lipe u rodnome Šamcu zapamtio sam za sva vremena taj prepoznatljivi, prodoran miris lipe.

Par dana kasnije posjetio sam mog prijatelja Denisa na sjeveru Zelanda. Kada sam parkirao auto i izašao iz njega ponovo sam osjetio isti miris lipa, iako nešto slabijeg intenziteta. Sljedeći dan šetao sam gradom u kojem živim i ponovo sam prošao ispod nekoliko stabala lipe. Međutim, ovaj put nisam osjetio njihov miris, ali sam tada postao svjestan lipove veze tih dana. Nekoliko dana kasnije posjetio sam roditelje na zapadnom Jutlandu i dok sam se vozio na biciklu kroz grad ponovo sam osjetio miris lipe.

Znam da je u Danskoj vrijeme kada lipa cvate, ali ipak na neki čudan način sam bio svjestan da me za ta četiri različita mjesta, četiri situacije, veže nešto, a to je bilo prisustvo ili miris lipe. Negdje sam pročitao da su stari Slaveni, dok su bili mnogobošci, vjerovali u moći šume i mislima bili povezani sa lipom. Vršili su vjerske obrede i prinosili žrtve lipi kao idolu. Ogranke lipe stavljali su u krovove kuća vjerujući da će ih time očuvati od gromova i vatre. A šta ja trebam da izvučem iz činjenice da sam nakon toliko godina ponovo osjetio miris lipe? Da li uopšte ima neko značenje ili se to moje sjećanje i stara osjećanja igraju mnome? Kako god bilo, bilo mi je interesantno, ali i pomalo neobično, što sam bio svjestan tog mirisa ili prisustva lipe uzastopno na četiri potpuno različita mjesta.

Almir Alić je napisao odličnu knjigu Soliter Titanic koju sam nabavio ovog proljeća u Brčkom. Roman je satavljen od devet poglavlja koja su indirektno povezana. Alić ima strašno razvijen osjećaj za humor, pogotovo bosanski i upravo njegov izražaj daje  ovom romanu svježinu i kvalitet. Svaka priča je odlično napisana i svaka je gotovo podjednako zanimljiva, ali bih posebno istakao Atlantida na sjeveroistoku Bosne i Porod umorne vučice.

Početkom juna posjetio sam sa Amrom, Samrom i Fekom šire područje bavarskog velegrada Minhena. Razlog putovanje je bilo vjenčanje Amrine rodice, čija nas je sestra u najvećoj tajnosti pozvala, tako da ni mlada nije znala za naš dolazak. Nažalost, ja sam baš u to vrijeme bio dobro prehlađen, imao gripu i kašljao poput najnotornijeg pušača dimnjačara. Ipak, nisam htio da pokvarim planove, pa sam se ipak  pridružio skupini od tri osobe na putovanju do Minhena.

Autom smo se odvezli do Hamburga, koji je udaljen nekih 300 kilometara od Vejlea, ostavili ga na parkingu tamošnjeg aerodroma, ukrcali se na Lufthansin avion i poletjeli prema bavarskoj prijestolnici. S obzirom da sam imao začepljene disajne organe, let nisam podnio baš najbolje zbog pritiska u glavi. Srećom, sletjeli smo na minhenski aerodrom nakon svega 80 minuta.

Na aerodromu nas je čekao čovjek iz rent-a-car firme i vrlo brzo smo bili na putu prema Bad Wiessee, pitoresnom gradiću na prekrasnom jezeru Tegern. Smjestili smo se u hotelu Zur Post i, s obzirom da smo bili poprilično umorni, a ja još i bolestan, pokušali smo spavati par sati.

Amra me je probudila oko 15 sati, pa sam nekako uspio ustati, okupati se i obući svečano odijelo. Nakon sat vremena, bili smo spremni za svadbu koja se trebala održati u jednom restoranu nedaleko od gradića u kojem smo se smjestili. Na svadbu smo došli negdje oko 18 sati,  a mjesto je već bilo u velikoj mjeri gostima. Pozdravili smo se sa roditeljima mlade, a nju smo izbjegavali, jer ona još uvijek nije znala da smo uopšte među gostima. Nakon druženja i upoznavanja sa drugim gostima, ceremonija vjenčanja je počela i trajala nekih dva sata tokom kojih je matičar držao izrazito duge govore. Kada su poljupci vjenčanog para konačno pali, fešta je mogla da krene, a tada su mladoj konačno rekli da su među zvanicama i “specijalni” gosti iz Danske. Bila je više nego prijatno iznenađena. Fešta je super prošla, bilo je jela i pića, a bogami i plesa. Međutim, s obzirom da sam bio dobro prehlađen, Amra i ja smo napustili feštu oko 2 sata.

Sljedeće jutro smo Amra i ja otišli na doručak, a potom smo prošetali pored Tegern jezera. Sunce je grijalo prijatno, a jutarnji zrak nam je dobro godio, jer smo još uvijek bili umorni.
Nakon što su Samra  i Feko završili sa doručkom, platili smo račune u hotelu i uputili se prema Minhenu. Bili smo sretni sa vremenom, tako da smo imali vrlo sunčano i toplo vrijeme u bavarskome velegradu. Nakon šetnje središnjim dijelog grada, na Marienplatzu smo se našli sa Samrinom školskom drugaricom Vlatkom koja se pokazala kao izvrstan domaćin, provodala nas je centrom Minhena, a onda smo otišli do Olimpijskog stadion, “popeli” se na televizijski toranj odakle smo imali savršen pogled na cijeli grad i okolinu. Potom som otiši na večeru (bilo je to malo improvizirano, kineska piletina), pa smo posjetili Rezidenciju, veliku palaču bavarskih monarha, a na kraju nas je Vlatka častila sa najboljim sladoledom u gradu, kako je ona rekla. Sudeći po ukusu, ali svakako i po ekstravagantnom izgledu, mislim da nije pogriješila. Pozdravili smo se sa Vlatkom i zahvalili se što nam gotovo cijeli dan posvetila kako bi nam pokazala čari i ljepote njenog grada, a zatim smo se uputili prema našem hotelu, koji se nalazio u neposrednoj blizini aerodroma. Ujutro smo predali automobil i ubrzo smo se našli u zraku u pravu Hamburga.

Cijelo putovanje je bilo kratko, ali iznimno slatko. U tom kratkom periodu upoznali smo nekoliko vrlo zanimljivih ljudi, vidjeli i doživili dosta interesantnih trenutaka.

Prije četiri dana je počela vrhunski nogometni događaj – Svjetsko prvenstvo koje se ove godine održava u Južnoafričkoj Republici. Iako ni ove godine neće biti Džeke, Misimovića i Salihovića da brane plavo-bijele boje, radujem se svakom Svjetskom prvenstvu kao malo dijete. E, sada dolazimo do srži teme ovog kratkog teksta: Ja imam u stanu jedno malo dijete u vidu kćerke od pet i po godina koja je do sada naviklo da gleda dječije programe u bilo koje doba (znam, znam – moja greška).

Zamislite sada sljedeći scenario: Petak je poslijepodne, a na televizoru gledam utakmicu Južnoafrička Republika – Meksiko, koja ujedno otvara ovogodišnje Svjetsko prvenstvo u nogometu. I tako uživam zavaljen na kauču, kada ulazi moja kćerka u sobu i nonšalantno mi kaže da želi gledati njen najdraži dječiji kanal DR Ramasjang.

Sreća moja, uspjevam je nekako uz Amrinu pomoć ubijediti da tata ima pravo gledati nogometne utakmice cijeli dan (i mjesec, ali to nisam spomenuo) svake četiri godine, pa sam joj donio njen noseći DVD-player na kojem može gledati crtiće. Međutim, s obzirom da moja divna kćerkica voli interakciju sa svojom okolinom i pored toga što gleda film, ja sam primoran da pojačam zvuk na televizoru, što se, naravno, njoj nije svidjela, pa je ljutito rekla: “Ooo, tata! Ti si Veliki Smetač”.
Bilo mi je slatko to njeno “Veliki smetač”, kao da se radi o nekom indijanskom imenu. S obzirom da joj njen tata vrlo često ispriječi na putu, uvjeren sam da ću mnogo puta ćuti moj novi, simpatični naziv.