Neki dan sam doživio nešto što sam do sada imao samo priliku gledati u filmovima. Naime, u rano poslijepodne sam poveo suprugu i kćerkice da pogledamo jednu kuću koja je na prodaji. Imali smo dogovor sa odgovornim trgovcem nekretnina da se nađemo ispred dotične kuće, međutim mi smo izgleda došli na cilj deset-petnaest minuta prije dogovorenog vremena, pa smo pred kućom zatekli vlasnicu kuće. Čim nas je ugledala, izašla je i rekla nam da nas ne smije uvesti u kuću i da ne bi trebala čak ni razgovarati sa nama, takva su pravila, ali ipak je ostala, pa smo vrlo brzo ušli u razgovor, nakon što smo površno obišli garažu i baštu kuće.
Gazdarica, žena sa cigaretom u ustima, je bila blizu sedamdeset godina, imala je hrapav glas, ali je bila strašno komunikativna, što mi se na prvi pogled svidjelo, jer ipak je danas teško pronaći stranca koji je spreman odmah stupiti u razgovor.
Prvo što nam je rekla da je ulica pored kuće jako prometna i da to nikako nije dobro za naše curice, jer tuda prolaze bez prestanka automobili. ”Hajde, dobro”, pomislih, “možda se brine za naše curice. Vidi da imamo malu djecu.” Osim toga, pomislio sam da je starija žena i da, zbog svojih godina, nije skroz svjesna da ona ovdje treba nama prodati svoju kuću, a ne odvraćati nas od nje kroz dobronamjerne komentare.
Međutim, kada je spomenula da se kuća nalazi u nimalo prijatnom susjedstvu, u kojem svako svoja posla gleda, i da niko ne želi da ima kontakta sa ostalima susjedima, postalo mi je jasno da starica ima nekakav plan sa svojim komentarima.
Brzo smo saznali da ona u kući živi skoro deset godina, a da ona nije vlasnica, nego njen sin kome ona plaća kiriju. Također nam je rekla da “tamo preko puta živi žena koja nikako ne trpi galamu, a isto tako i starac koji živi u kući pored nje”.
Amra i ja smo se u više navrata samo pogledali, što je značilo da smo bili svjesni da se starki nikako ne izlazi iz kuće. I još nam je rekla da u blizini ima i stranaca (nedanaca), valjda ne shvatajući da smo i sami takvi. Starica nam je na svaki mogući način dala do znanja da ovo susjedstvo nikako nije dobro za nas i našu djecu. Međutim, ona je to jako loše radila, jer je bilo upadljivo i naivno. Zaključili smo da se njoj iz kuće nikako ne izlazi, i da je vjerovatno sin tjera iz nje, kako bi on zaradio na prodaji kuće, a ona preselila u starački dom.
U tom je došao trgovac nekretnina u svome autu i odmah sam primjetio na njegovom izrazu lica da mu nije bilo drago što se gazdarica nalazi ispred kuće. Pozdravili smo se, a onda smo zajedno ušli u kuću. Vrlo brzo sam shvatio da kuća nikako ne zadovoljava naše zahtjeve i da ima isuviše male dječije sobe, što smo rekli trgovcu. On nam je odmah predložio da, ako hoćemo, pogledamo jednu drugu kuću, koja je, po njemu, dosta relevantija za nas, što sam prihvatio.
Nasmijao sam se staricinim naporima da nas odvrati od kupovine kuće njenog sina, koji je najvjerovatnije htio da nju preseli u starački dom (što nam je ona i rekla) kako bi zaradio na prodaji kuće. Međutim, ona je dosta više vremena koristila da nas uplaši sa svim silnim njenim komentarima o lošim susjedima, strancima i prometnoj cesti, nego što je nama trebalo da zaključimo da je njena kuća premala za nas. A onda mi je bilo žao starice. Ona zasigurno ne želi da ide u starački dom, pa na svaki način pokušava da potencijalne kupce odvrati od kupovine. Imao sam nekakav osjećaj da je toga bio svjestan njen sin, a čak i trgovac nekretnina. Kako god bilo, njoj je, u neku ruku, uspjelo da ostane u kući njenog sina, ali to se nije desilo zbog njenih nesuptilnih pokušaja da nas komentarima odvrati od kupovine.
