Nedavno sam pročitao vijest da su naučnici na pragu ispunjenja Einsteinovog sna o Teoriji svega. Ako u ovome ima makar malo istine, onda sam ubijeđen da je ovo ne samo jedna od najboljih vijesti ove godine, nego cijele decenije!

Naime, internet magazin Edge je pitao više od 150 naučnika i intelektualaca šta možemo očekivati u budućnosti. Mnogi od njih su odgovorili “da se nadaju produžetku životnog vijeka čovjeka, svijetloj budućnosti za autističku djecu i kraju nasilnim konfliktima u svijetu”. Ono što mi je privuklo pažnju čitajući ovu informaciju je uvjerenje nekih filozofa da će religija za 25 godina dominirati dosta manje ljudima nego što je to slučaj danas. Filozof Daniel Denett tvrdi da “informacije će polako i skoro neprimjetno umanjiti religijski utjecaj i netoleranciju”.

Jedan od vodećih ateista svijeta, biolog Richard Dawkins, tvrdi da će fizičari, kroz razvitak Teorije svega i ujedinjenja svih osnovnih zakona fizike u jednu formulu, stvoriti religiji još jednu prepeku. Na ova predviđanja mogu samo reći: inshallah, akobogda ili, malo sekularnije, iskreno se nadam.

Ako će smanjenje utjecaja religije na čovječanstvo značiti smanjenje nasilja, ratova, a povećanje ljudske slobode (na svakom mogućem planu), humanosti i tolerancije, onda jedva čekam taj trenutak. Mislim da je krajnje vrijeme da čovjek uzme sudbinu u svoje ruke, a da sociološko-mentalni virus izbaci iz svog bića, jer nam je religija (a ovdje isključivo govorim o zapadnim religijama) malo toga dobrog donijela. Dosta je čovjek bio podložen strahu, vječnom osjećaju krivnje i dugovanja. Vrijeme je za promjene, baš kao što rimljansko vjerovanje zamijenilo grčko, a kršćansko rimljansko, mislim da bi zdrav razum trebao zamijeniti religiju onakvu kakvu poznajemo.

Šta su nam religije donijele ovih posljednjih nekoliko milenijuma? Podanici kršćanstva su decenijama pokoravali svijet, na silu nametali svoju teologiju, kroz inkviziciju ubijali stotine miliona ljudi u Evropi, sjevernoj i južnoj Americi, Africi i Aziji. Sve to zbog nekoliko spisa koje je šačica odabranih izabrala da bude Sveta knjiga – Biblija. Podanici islama, poput kršćanstva, su silom osvajali teritorije, nemilosrdno se obračunavali sa “nevjernicima”, ubijali na milione nevinih, a vjernici određenih pravaca ove religije su iznimno netolerantni prema svima koji nemaju isto uvjerenje kao oni. A da ne spominjem barbarsko odrubljivanje glava kriminalcima i nevjernicima u pojedinim zemljama, bičovanje i kamenovanje bludnica, te proces rušenja svega religijskog (muslimanskog!) u Saudijskoj Arabiji, jer se vehabije u toj zemlji pribojavaju da bi ljudi mogli početi idolizirati objekte i ličnosti. Vehabije su se iz istih razloga ovih dana okomile čak i na samo mjesto rođenja poslanika Muhameda! Židovi vjeruju da su izabrani narod i da imaju poseban status kod Boga.

Zajedničko za ove religije je da se čovjek mora pokoriti nevidljivoj sili, obožavati i pribojavati se nikoga drugog osim Boga, netolerisati neistomišljenike, a uz to je svaka od ove tri religije podjeljena na mnoštvo pravaca i sekti, što daljnje stvara neprijateljstvo, odstranjivanje i jaz među ljudima. Uvjeren sam da je kroz historiju grupa ljudi teološkog ili političkog vrha jedne zemlje koristila religiju kako bi sebi prikupila veću moć i bogatstva. To se radi i dan-danas, a mnogi ljudi se i dalje pribojavaju dobrog Boga. Ljudi moraju prestati biti ovce i uzeti ulogu dobrog čobanina, koji će biti samostalan, ali i odgovoran prema svom i životima drugih, prirodi.

Ja ne mogu reći da Bog ne postoji niti da postoji i zato sam deklarisani agnostik, ali ako mi išta nervira, to je neopravdan ljudski strah od boga. Ako bog uistinu postoji (što svakako ne odbacujem), vjerujem da je on dobar bog i da se brine o svojoj djeci, baš kao i ja o svojoj kćerci. Šta god ja uradio, on može biti ljut na mene jedno vrijeme, ali zaista sumnjam da će me poslati u pakao, ma šta god uradio. A ako me i pošalje u pakao, on je onda zao i tamo ću završiti, bio poslušno dijete ili ne, što mi, ljudi, onda uopšte nemamo ni potrebe moliti se njemu. Uostalom, s obzirom da je bog svemogući, zašto mu je potrebna tolika pažnja i predanost ljudi? Zašto traži od smrtnika da ga se boje i da misle na njega cijeli svoj život?

Kada je Richardu Dawkinsu postavljeno pitanje šta bi rekao bogu kada bi umro i našao se pred vratima raja, on je odgovorio: – “Citiraću Bertranda Russella – Nema dovoljno dokaza, Bože, nema dovoljno dokaza! Ali zašto smatramo da Boga interesuje da li vjerujemo u njega ili ne? Možda on samo želi da smo velikodušni, ljubazni, puni ljubavi i iskreni – i nije ga briga u šta vjeruješ”.

Prije nekoliko dana sam pročitao zanimljiv članak jednog bivšeg kršćanina, u kojem objašnjava zašto se više ne smatra Isusovim podanikom. On također postavlja deset pitanja sveštenicima i vjernicima (kršćanima), u kojima kritikuje način na koji vjernici “rezonuju” kada ih se upita zašto vjeruješ u to što vjeruješ ili zašto postoje tako mnoge denominacije i sekte u svijetu? Odgovori su obično tipa “to stoji u Svetoj knjizi” ili “tako su naši preci činili generacijama”. Svako da se ovdje radi o vjerovanju s koljena na koljeno, o percepciji i stajalištu.

Ovaj tekst ne pišem da bih ikoga “okrenuo” na pravi put, već je ovo samo reakcija na dešavanja oko mene i u svijetu, u kojem, po mome mišljenju, religija ima preveliko učešće. Po meni bi bilo idealno kada bi svako vjerovao u ono u šta već vjeruje, ali da se to nikoga ne tiče osim dotične osobe. Vjera bi trebala biti apsolutno privatna stvar, ali bukvalno – ljudi se ne bi trebali okupljati u grupe, sekte i denominacije, ne bi im trebale crkve, džamije i drugi sveti hramovi da bi dospjeli do Boga. Vjera bi trebala biti lična stvar, između tebe i Njega, a ne između nas i boga, jer to nas automatski stvara i njih, što, po pravilu, znači oni drugi, neprijatelji.