Živim u Danskoj već skoro šesnaest godina, ali još uvijek me mnoge stvari iritiraju ili iznenađuju u ovoj zemlji. Jedna od navika koje slabo prihvatam je uobičajena navika da se uz ime određene osobe na televiziji uvijek veže i naziv profesije. Možda se doista previše nerviram oko sitnica, ali ipak da probam dati primjer. Zamislite da se na televiziji anketira Ema Golubić o održivosti atomske energije, a da ispod njenog imena piše “učiteljica”.

Zašto mora pisati profesija ispod imena ako ona nema nikakve veze sa temom razgovora?! Razumijem kada se npr. intervjuiše ekspert u vezi neke relevantne teme da se spomene i njegovo zanimanje (kako bi gledaoci znali relevantnost i kompetentnost dotične ličnosti), ali zašto bi mene, kao prosječnog gledaoca, interesovalo Emino zanimanje, kada to nema nikakve veze sa temom? Što se mene tiče, umjesto “učiteljica” moglo bi se napisati i “hobi: plivanje”, “fotografiše ptičice na grani” ili “u slobodno vrijeme obožava kupovati ženski donji veš”. To bi bilo relevantnije i mnogo zanimljivije od “čistačica”, “bankar” ili “pedagog”.

Problem je što se u ovom društvu stavlja strašno veliki fokus na posao, karijeru i profesiju. U Danskoj se živi da bi se radilo, a ne radi da bi se živilo. Kada se dvoje stranaca sretnu, prvo se postavlja pitanje: “Šta radiš?” A da posao čini veliki dio identiteta Danaca, pokazuje i činjenica da se u mnogim telefonskim imenicima nakon imena i prezimena vrlo često piše i profesija: Erik Rasmussen, vodoinstalater.

Uvijek mi bude žao ljudi koji vide smisao života isključivo u poslu i radnom mjestu, jer znam da moraju zapostaviti sebe, porodicu, interese i sve ono što nema veze sa poslom. Kada posao gradi i čini čovjekov identitet, on neizbježno postaje rob radnog mjesta i svog posla.

Dok pišem na ovu temu, pomislih na nekoliko filmova, kao npr. The Remains of the Day i James Stevensa, ulogu koju izvrsno tumači Anthony Hopkins koji na izvrstan način glumi osobu koja, kako bi postigla savršenostvo u svojoj profesiji, suzbija emocije, svakodnevna ljudska osjećanja. Drugi primjer je Wall Street u kojem Gordon Gekko (Michael Douglas) kroz svoj posao na izvrstan način prikazuje pohlepu i vrijeme kada se ona, maltene, smatrala vrlinom.

Nemam ništa protiv posla, pa i predanosti svome zanatu i radnom mjestu, ali ono što me uvijek iritira je nametanje, bilo od strane društva ili poslodavca, posla kao primarnog, nosećeg elementa pojedinca i jednog društva, ali to je tema za jednu drugu priliku.

Da je nešto truhlo u državi Danskoj (a sigurno i u mnogim drugim zapadnoevropskim zemljama) pokazuje i nedavna inicijativa danske vlade da se kroz razne finansijske i porezne olakšice stimulira povećanje radnog vremena među svim zaposlenim, bilo da se radi o privatnom ili javnom sektoru. Prema prvim reakcijama stanovništva, sumnjam da će im to poći za rukom. Znam samo da ja svakako nisam zainteresovan da trošim više svoga vremena na poslu kako bih eventualno više zarađivao i proizvodio. Ali ko želi, neka izvoli. Samo, bilo bi sjajno kada bi ovo društvo smanjilo svoju opsjednutost poslom, radnim mjestom i kojekakvim titulama, a stavilo dosta veći fokus na neke druge ljudske odlike, karakteristike i interese.