Eto, danas počinje Ramazan, period posta, čistoće i vjeroljubavi. Ovaj praznik mi je uvijek bio drag, valjda, zbog osjećaja veće pažnje i obzirnosti među ljudima. Iako agnostik, mislim da praznici kao ovaj, Božić ili Hanuka čine svijet makar za trenutak ljepšim jer donose spokoj i mir. E, ne bih ja bio ono što jesam da mi nešto tokom ovih dana ne uzburka emocije, i to ne zato što sam vjernik (jer nisam prema trima velikim monoteističkim religijama), nego što baš imam neko osnovno poštovanje prema religiji.

Nakon više od jedne decenije van domovine, ne znam baš više u potpunosti običaje obilježavanja religioznih praznika u Bosni i Hercegovini, ali ovdje u dijaspori, tačnije Danskoj, veliki dio našeg naroda je za vrijeme islamskih praznika, po mome mišljenju, poprilično dvoličan. Evo o čemu se radi.

Prije nego što počnem, samo da napišem da zaista poštujem svakog istinitog vjernika bilo koje konfesije (znate, oni koji klanjaju pet puta dnevno, ne piju alkohol i ne sanjaju lijepe snove s drugim osobama osim svoga partnera i uopšte prate pravila svoga vjerovanja) i oni uopšte nisu meta moga piskaranja. Veliki dio naših ljudi, makar oni koje ja susrećem, a to jeste veliki broj, nema ni Boga niti religiju baš u svakom trenutku svoga života, a imam nekoliko “slabih” dokaza koji bi mogli potkrijepiti ovu pretpostavku:

1. Naša mlađa raja ide na fešte, jel’, kao i svaki drugi mladi, gdje se “dodaje” whiskey, rum i pivo u ad libitum količinama, a bogami u nekim krugovima zaluta tu i po koja droga i tabletica.
2. Nešto starija populacija nema potrebu da skače po podiju za igranje, ali želju za zabavom ispoljavaju u kućnim ili kafanskim okvirima (kroz rakiju, pivo itd.).
3. Mnogi od gore navedenih za vrijeme vjerskih praznika (npr. Ramazana) prekidaju svoje svakodnevne navike konzumiranja hrane i pića (čitaj: nema alkohola i dr.), te se odlučuju da poste i uzimaju samo halal meso.

U biti, nemam apsolutno ništa protiv ničijih navika i običaja, ali kada neko postane vikend vjernik, to mi već izgleda pomalo smiješno. Ne mogu shvatiti da neko ko običnim danima konzumira, prema islamu, nedozvoljenu hranu i piće, može prestati s tim tokom Ramazana. Ne mogu shvatiti zašto ta ista osoba ne prati pravila religije svakodnevno, kada već to čini tokom vjerskih praznika.

Ova logika mi zapravo pomalo liči katoličkom uvjerenju da se grijesi mogu skinuti kroz ispovjest kod sveštenika. Prevedeno na domaći jezik, to bi moglo zvučati ovako: – “Je__ga, ako sam griješan i loš, mogu se makar iskupiti za vrijeme ramazana, a poslije – kao i prije.” (slobodan prijevod!)

Ja opet ponavljam – meni ovo, sve gore navedeno, ne smeta lično. U svemu ovome, najviše mi je krivo što je neko vikend vjernik zbog drugih, a ne zbog sebe i sopstvenih uvjerenja. Ja to pomalo razumijem, jer naš narod je poprilično homogeniziran u dijaspori. To se objašnjava činjenicom da smo stranci u tuđoj zemlji, manjina smo i najbolje nam je među našim. S takvim shvatanjem svoje situacije, razumljivo je da je pojedincu bitno da bude prihvaćen od svoje grupe, pa mu je i važno šta drugi (Bosanci) misle. Samo mi nije važno otkud da se postavi standard da se samo za vrijeme Ramazana poštuju vjerska pravila, a za obične dane – “hajd’ ba, nema veze!”. Od svega ovog me najviše nervira što se u svemu ovome najmanje radi o uzajamnom poštovanju, a najviše o tuđim hirovima i pseudo-navikama. Ali hajde dobro, neću više o ovome, takvi smo i šta se tu može?

Da ipak nije sve crno i tako loše kao što zvuči, završiću sljedećim riječima: svim vjernicima islamske vjeroispovjesti želim sretan početak mjeseca Ramazana.