Pogledao sam The Lazarus Effect (2015). Prva polovica filma je urađena u ujednačenom ritmu i načinu (čak i ne pripada hororu), dok završnica odlazi u sasvim drugom smjeru, koji je me, po žanrovskim manirima i zakonima, dosta podsjeća na npr. Insidious filmove, Flatliners (1990), a pomalo i na Annabelle (2014).

Stanje normalnosti u raspadu

Čini mi se da gdje god da se okrenem, naletim na Marka Duplassa, koji se jako puno eksponirao posljednjih par godina u drugoj ligi Hollywooda. On je standardan, kao i ostali glumci. Priča je zanimljiva, ali ne i originalna, dok je film kinematografski solidno urađen, ali može to i dosta bolje. Film se ni počemu ne razlikuje od mora filmova strave i uzaša. Kao jedan od primjera je situacija kada protagonistkinja filozofira: “Ako ćemo postavljati velika pitanja, moramo biti spremni na dobivene odgovore”. Film ne daje jasne odgovore, čak ni nagovještaje, na glavno pitanje ovog filma: postoji li život nakon smrti? Ono što se nudi u filmu je viđeno milion puta u ovom žanru.

Ono što je interesantno u filmu je prikazana postepena razgradnja jedne osobe (kao i entropija cijelog filmskog ekosistema), čemu posebno doprinosi jedan neobrađeni traumatični događaj iz djetinjstva. Ovo je ujedno i glavni razlog, osim ubrizgnutog seruma, zašto se dotična osoba transformira iz normalne u paranormalnu i zlu pojavu.

Vatra pakla je u stvari griža savjest jedne osobe, a zatvorena vrata simboliziraju potencijalni spas od sopstvenog, unutrašnjeg pakla, koji je u sve većoj mjeri izbija na površinu “stvarnosti”. Ono što se u potpunosti stavlja u pozadinu dešavanja je pokajanje, koje na kraju u potpunosti i nestaje.

Vrata spasa?

The Lazarus Effect je solidno izdanje, uzimajući u obzir filmski standard horor žanra, koji se davno pokazao kao izrazito zahtjevan žanr, u kojem je očigledno vrlo teško napraviti nadprosječno filmsko djelo.

3-.