Vratio sam se prošle večeri s putovanja koje me je odvelo u Brisel, gdje sam prisustvovao odličnoj kulturnoj manifestaciji i prezentaciji tek objavljene knjige “Priče” u kojoj učestvujem zajedno sa 26 drugih bh. pisaca koji uglavnom žive izvan granica svoje domovine. Bila mi je velika čast upoznati pisce Zlatka Lukića, Osmana Arnautovića, Stjepana Zeleniku, Antonija Ninu Žalicu, Enesa Topalovića, Suvada Ćehića, Bajrama Redžepagića, Safetu Osmičić, Gorana Sarića, Faiza Softića, Asimu Smajić, a također mi je drago mi je što sam i sreo lektora knjige Zejćira Hasića, koji je ujedno napisao predgovor “Pričama”.

U knjizi “Priče” nalaze se moje dvije pripovijetke: U bašti zaboravljenih mana i Hladno ljeto. Prva se dešava krajem 19. stoljeća u jednoj bašti, negdje u planinama oko Salakovca, gdje mladić plemićke krve korisne nečasne metode kako bi osvojio srce jedne lijepe djevojke.

Osman Arnautović je ovoj pripovijetki zapisao sljedeće:

Život i jeste pun kontrāsta. Raznih. A kako se samo nekada ti kontrasti dopunjuju. Svako od nas ima svoju klupu u nekom zavučenom kutku odakle voli da posmatra bèli jezero, bèli potok ili jednostavno puteljak koji vijuga i gubi se u šumi. Dino Fahrudin Avdibegović sa svoje klupe koja ima, a i za koju su vezani događaji iz lične historije. Emina (lijepog li imena)! Odmah me asocira na ibrik i hlad jasmina, rovari Dininim osjetilima, miluje ih fluidom koji iz njega mili. A on pomalo prepotentan pun sebe, jer je heroj uživa u tome da ostavi utisak, da se pokaže što on i ne krije, jer mu to odveć godi. Mnoštvo epizodica koje, ipak, povezuje u cjelinu, smješta u okvire iz kojih bujaju lijepe riječi, epiteti do te mjere da djeluje pretjerano. Ali ne. Nije pretjerano. Sve je to tu da bi se dočarao ambijet bašte koju treba obraditi. Rasplet Volterov. Kao s Kandidom.

Druga priča je Hladno ljeto, u kojoj stari Danac govori mladome Bosancu, izbjeglici koji našao utočište pored hladnog mora u skandinavskoj zemlji, o svome doživljaju Bosne i to one otprije više decenija.

Bilo je prekrasno biti u društvu braće i sestara po peru i to gotovo četiri dana gdje smo se družili, razgovarali, razmjenjivali iskustva, ali i knjige. Već se radujem da pročitam sva djela koja sam ponio sa sobom iz Brisela (Zlatkovog “Karađoz”, Suvadovo “Trnopolje”, Stjepanove “Čuvare vremena”, Osmanovog “Katila” i dr., Poturićevo “Tragom đavola”), ali i knjige ostalih pisaca. Moram spomenuti i Ivanu, prijatnu suprugu Zlatka Lukića s kojom je bilo zadovoljstvo razgovarati o raznim temama od literature i fotografije, pa sve do njenog rodnog Splita i likova iz stripova.

Žao mi je što u Briselu nisu bili i drugi pisci koji su sa svojim pripovijetkama doprinijeli kvalitetu ove knjige: Denis Dželić, Šimo Ešić, Ivica Vanja Rorić, Danilo Marić, Ševko Kadrić, Adnan Mahmutović, Veljko Bosnić, Ibro Suhopoljac i drugi.

Prešao sam gotovo 2000 kilometara, ali bilo je vrijedno i vremena i truda, i da se slična manifestacija ponovo održi sutra, krenuo bih bez razmišljanja ponovo na put.

Postavio sam i video zapis koji je vrlo, vrlo loš, ali možda može malo dočarati atmosferu na promociji knjige: