Tek sam pročitao “Priče” Darija Džamonje, a tako bih volio da ih ima više. Taj čovjek je pisao narodnim jezikom, jezikom sarajevske ulice, a nije se ustručavao da gotovo u svakoj rečenici upotrebi i šatrovački žargon. Nema u njegovim pričama akademskog elitističkog preseravanja (a i kako bi bilo, on je dijete sarajevske ulice!) niti ćemo nabasati na piščevu pretencioznu želju za stvaranjem nekakvog “nebeskog” djela. Upravo ta njegova bliskost sa običnim (ali i nesvakidašnjim) ljudima čini Darija Džamonju značajnim i relevantnim bosanskim piscem u čijim se djelima isprepliću magična stvarnost i realna fantazija. On je svojim stilom pisanja i načinom pripovijedanja na neki neobičan bosanski način vrlo blizak argentinskom Borgesu.

Dok sam čitao njegove priče (one što su objavljene u Slobodnoj Bosni), gladno sam okretao stranicu za stranicom, jer Džamonja je pisao za čitaoca – direktno, zanimljivo i zanosno. Moram spomenuti da sam vrlo malo knjiga pročitao s istom strašću i zanimanjem. Iako on vrlo često ne piše “službenim” jezikom jednog pisca, niti se koristi stilistikom koja krasi vrhunske pisce, Džamonja zna kako da prikuje čitaoca za svoje priče – od početka pa do kraja!

Negdje na internetu sam pročitao da: Daco ima onaj dar pisanja koji čitanje pretvori u druženje, druženje u prijateljstvo. Upravo tako sam doživio čitanje njegovih priča. Osjećao sam da ga lično poznajem jer on ništa ne skriva, a jezikom raje, koji je, svi to znamo, prepun sočnih bosanskih psovki, upoznaje svog čitaoca gotovo s cijelim svojim paćeničkim životom, svim mukama i brigama, željama i neostvarenim snovima.

On svojim pričama ne izlaže samo svoje biće i postojanje, nego nas upoznaje sa svim svojim poznanicima i prijateljima, mnogobrojnim anekdotama i događajima. Kako bi inače drugačije saznali za duhovitiju definiciju čovjeka tersa ako ne u njegovoj priči “Tersluk i Javašluk” koja počinje ovom rečenicom: Da bih opisao svog prijatelja Zorana Mirkovića Mutnog, trebala bi mi pomoć Affana Ramića, koji je jednom prilikom nekom Francuzu preveo naš izraz ters-čovjek kao “čovjek kojeg i u vještačkoj vilici boli zub”.

Kao što sam već napisao, u njegovim pričama se smjenjuje čitava plejada poznanika, lopova, uličara, jalijaša, pjesnika, pisaca, novinara, žena (skoro svaka priča je o ženama!), djece, Cigana, alkolholičara koje Dario simpatično naziva “alhosima” i kakvim sve još tipovima i stvorenjima. S obzirom da je i sam volio čašicu, u mnogim pričama spominje upravo alkohol i razne sudbine svojih “alhosa”, kao npr. u priči “Evropa i Balkan”: Izvadila je Bacardi iz bifea i stavila ga na sto i otišla da spremi čaj, a ja sam iz boce povukao dobar, dobar gutljaj, a čaj sam napravio “pola-pola”, pa sam već nekako mogao funkcionisati. U to je u sobu ušla bakica, i kad je vidjela bocu na stolu, rekla: “Osjećam da bi i meni čaj pomogao.” Mirjana je prijekorno rekla: “Ali samo jedan.” Baka je nešto progunđala, a ja sam shvatio u čemu je bila svrha Mirjaninog čuvanja bake i šta je njena “ne znam kako da se izrazim – navika”; bakutaner je napravio smjesu 90 naprema 10 posto (naravno, u korist ruma).

Ovom pasusu se uvijek glasno nasmijem kada ga pročitam. Strašno duhovito napisano!

Žao mi je što dosad nisam imao priliku pročitati druge radove Darija Džamonje, ali to ću svakako učiniti u, nadam se, bližoj budućnosti, jer malo ko piše bolje, preciznije i zanimljivije o običnom životu jednostavnog čovjeka balkanskog podneblja.