Zadnji je martovski dan u Bosanskom Šamcu. Došao sam u rodni grad van dijasporske sezone i baš se prijatno u njemu osjećam – nema gužvi, nema ljetnjih vrućina, nema komaraca!

Pola sata je prije ponoći, a ja se polako spremam na počinak, te gasim svjetla stana, jedna po jedna. Prilazim prozoru koji gleda na glavnu ulicu i vidim da zlatno svjetlo bandera obasjava ulicu na kojoj nema velikog prometa. Nedaleko od zgrade moga stana, pored te iste ulice, stoje dvojica policajaca, koji očigledno nemaju puno posla. U jednom trenutku stariji policajac pokušao je da šutne neki kamenčić na putu, pa se zateturao. Nasmiješio sam se i shvatio da su mi ta dva lika bila zanimljiva, pa sam odlučio da ih još malo posmatram.

Mlađi policajac je u ruci držao stop znak kojim je zaustavljao auta koja su povremeno prolazila u pravcu čaršije. Već sljedeći trenutak na horizontu pojavila se svjetla automobila koji im je polako prilazio. Oni su ga registrovali, ali nisu odmah reagovali, pa su nastavili razgovarati bez pokretanja. Tek kada se automobil približio na desetak metara, policajac je nonšalantno podigao znak i pokazao rukom ulijevo. Auto se zaustavilo, policajci su mu prišli, uzeli vozačku od vozača i zajedno je pregledali. Stariji policajac je nešto pisao u svoj notes, i nakon par minuta vratili su vozaču njegove isprave. Auto je ubrzo nestalo iza zgrade, a dvojica policajaca su se odteturala do svoje početne pozicije i ponovo ušli u njihov ritual. Stariji policajac je govorio nešto i s vremena na vrijeme pokušao šutnuti nešto nogom, a mlađi je mahao svojim stop znakom. Nasmiješio sam se tom neobičnom noćnom paru i umoran uputio se u krevet.