Nisam ga odmah pogledao kada je ušao zajedno sa svojim crnobijelim psom u kupe i sjeo nedaleko od mene (odmah preko puta na drugoj strani vagonskog hodnika), jer bio sam zadubljen u Al Aswanijev Chicago. U početku mi je zasmetalo prisustvo psa u kupeu, prvenstveno zbog moje gotovo bolesne opsjednutosti higijenom i vječnog nastojanja da su ljudi i životinje u što manjoj mjeri u direktnom kontaktu.

Čovjek je bio izrazito komunikativan i čim je sjeo, izvadio je konzervu piva i počeo neprestano izbacivati rečenice o svome psu, o Herningu (gradu gdje živi), o Nyborgu (mjestu gdje je rođen) i još mnogo drugih stvari. Imao je dobrog sagovornika u gospođi srednjih godina koja je sjedila preko puta njega. Onda sam pomislio da sam negdje vidio ovog čovjeka od tridesetak i nešto godina, ali nisam se mogao sjetiti odakle ga poznajem. Njegov monotoni zvuk i spori ritam govora davao mi je sliku da se radi o pijancu blaže forme, a njegovo spontano vađenje konzervi iz ruksaka samo je potvrdilo moju pretpostavku. Odjednom mi je sjevnulo da smo najvjerovatnije išli zajedno u Turističku akademiju prije dvanaest godina. Bilo je očito da vjerovatno ne radi nekakav kancelarijski poziv, jer je svojom pojavom više podsjećao na nezaposlenog pijanca, nego na nekog ko ima svakodnevne poslovne obaveze. Ali šta ja znam, cijeli svijet je već odavno krenuo niz padinu i sve je bilo moguće.

Bilo mi ga je žao. U njegovim mutnim očima jasno se primjetio utjecaj alkohola, što se očitovalo i u načinu govora. Na desnoj ruci imao je veliku tetovažu sa blijedoplavim krakovima, a na sebi je imao neuglednu odjeću koja zasigurno, sudeći prema mnogobrojnim mrljama, nije bila tek izvađena iz veš mašine. U jednom trenutku htjedoh mu se javiti, a onda pomislih da možda više imam zajedničkog sa njegovim psom, kojeg ne htjedoh vidjeti u mojoj blizini onog časa kada su se pojavili u vagonu.