I tako, izađoh napolje ovo kasno poslijepodne s ciljem da pređem normiranih dnevnih deset hiljada koraka. Sunce, iako pred zalaskom, još uvijek je toplo i ugodno milovalo mi odavno skandinaviziranu kožu. Pogledam na svoj mobitel, koji mi stidno pokaza da sam prešao tek oko 1300 koraka. I tako krenem prema zapadu (jer na zapadu je, tako kažu, uvijek sreća veća), iza zgrade, pored četvrti sa vilama i kućama na jednoj i ograničenoj prirodnoj površini na drugoj strani.

Slušao sam vrlo intrigantan audio dokumentarac The Alibi, ali sam duševno bio bliži prirodi koja me je ubrzo okruživala. Pomislih kako je Danska gotovo jednako lijepa u avgustu kao i u maju, meni vjerovatno najdražem godišnjem periodu. Kasno sunce je blago obasjavalo polja, njive i krovove kuća, a u daljini sam vidio zgradu u kojoj stanujem.

Šest hiljada koraka.

Lille Grundet, Vejle

Prolazio sam kroz naselje novoizgrađenih kuća i iznenadih se kada ugledah nekoliko djece, koja su se bezbrižno igrala dječijih igara. Iznenadih se, jer je to naselje obično više naliči napuštenom području gdje se rijetko može vidjeti živa glava na ulicama. Sušta suprotnost susjednom naselju u kojem živim. U ovom uglavnom životare etnički Danci, a u mojoj četvrti tako izmješano, da nisam siguran kojih etniciteta nema.

Osam i po hiljada koraka.

U tom naselju skrenuh na desno i uputih se prema mojoj četvrti, koji neki stanovnici grada pogrdno (i pogrešno) nazivaju getom. Novoigrađena je to biciklistička staza. Udisao sam punim plućima čist zrak koji je bio obojen mirisima okolnog bilja. Mogao bi se zakleti da sam osjetio miris nane. I taman kada sam zadovoljno udisao prijatne mirise okolne flore, ugledah pregaženog miša na asfaltu. Bio je gotovo u potpunosti spljošten, ali su mu se noge još uvijek tresle. Momentalno se vratih u neumoljivu stvarnost. Kakvi mirisi, prirodna ljepota, kakvi bakrači?!

11.018 koraka.