Nije se okrenuo za njom. Sjetno, udahnuo je hladni zrak u svoja pluća. Polako je tapkao po snijegu, zamišljao da svojim koracima oblikuje pejzaže, doline i korita. I nije to bilo što je skrenuo s uma. Samo je pokušao suzbiti misli o propaloj ideja osjećanja, koja je, da bi izbjegao osvježene brazde u duši, izbjegavao tako što je sâm pravio ožiljke u snijegu. Od nekadašnje vjere u ljubav i životnog elana, spao je na puka razmišljanja i bjekstvo od stvarnosti. A tako je volio dodirnuti njene brijegove, milovati joj valove i ljubiti njene uzavrele jagode. Toga više nema, kao što ništa neće ostati od njegovih brazda u snijegu.