Napuštam družinu koja se okupila na obali jezera. Mrkla je noć, a ja sjedoh u čamac i pođoh veslati prema sredini jezera. Ugledah svjetlost logorske vatre, pa odlučih da joj se približim. Kada sam došao na dvadesetak metara, primjetio sam da se oko vatre, koja je zapaljena tek par metara od obale, nalazi nekoliko osoba: David Carradine, Michael Madsen i još dvoje ljudi. Carradine je podigao svoju pušku kada me je spazio da dolazim iz mraka. Stajao sam u vodi pored jednog drveta.

– O ljudi, šta se radi? – upitao sam ih prijateljskim glasom. Michael Madsen pogleda u Carradinea i reče:
– U redu je, znam ga.

Kada sam izlazio iz vode, iznenada se pojavi nekakvo stvorenje sa svojim ogromnim, ljigavim ustima i povuče jednu od nepoznatih mi ih osoba sa sobom u mračnu vodu. Nastade panika, preostali logoraši skočiše na noge i uzeše puške u ruke. Svi smo se povukli prema kući koja se nalazila sedam-osam metara od obale.

– Šta je ono, jebemu? Šta se dešava? – galamio je Carradine.
Svako od nas je gledao bezglave oko sebe u nadi da shvatimo šta se dešava, ali teško je išta razaznati u potpunom mraku koji je vladao oko kuće. Odjednom primjetih da se David Carradine nalazi na zemlji, leži nepomično. Brzo mu prilazim. Ima dugu, sijedu kosu, naborano lice, oči su mu zatvorene, a usne mu se grozničavo miču, kao da nešto u snu govore.

Michael naglo podiže svoj karabin i uperi ga u mene:
– Ko si ti? Ti stojiš iza ovoga!
– Ne stojim, majke mi. Neko stvorenje je došlo iz vode…
– Ti si došao iz vode!
– Jesam, ali zar nisi vidio ono čudovište s ogromnim čeljustima?
– Jesam, ali zašto Dave leži nepokretan na zemlji?
– Ne znam, i sam se pitam…

Uspio sam ga nekako uvjeriti da nisam neprijatelj, pa je konačno spustio pušku. Tek tada primjetih da pored nas stoji još jedna osoba koja je bila uplašena koliko i nas dvojica. Ne mogu da odgonetnem da li se radi o muškarcu ili ženi. Brzo smo se okupili, podigli Carradinea i unijeli ga unutrašnjost kuće. Sišli smo niz nekakve stepenice i našli se u mračnom podrumu s vodom do koljena.

Otvorili smo jedna vrata, a onda kao da smo se našli na drugom svijetu. Vidjeli smo ogromne ekrane na kojima su se prikazivala nekakva stvorenja koja su ličila na velike insekta. Ta čudovišta malih i špicastih glava su se držala za ruke, igrala neku vrstu kola i govorila nešto, možda i pjevala, kao da se radi o TV reklami.

Budim se i spoznajem da je to samo bio jedan ludi san. Pogledah na sat koji je pokazivao 6:27 i nevoljno se podigoh. Slijedi još jedan radni dan…

Post scriptum: Eto, 20 dana nakon moga posta o ludom snu u kojem je bio David Carradine (mozda njegova posljednja uloga?), saznah da je danas umro David Carradine u hotelskoj sobi u Bangkoku.