Prošli utorak mi se desio prvi loš dan u novoj 2008. Dok sam bio na poslu saznao sam od mame da ne može dobiti preko telefona moga brata koji živi u Londonu. Zvao sam i ja nekoliko puta, ali također bez uspjeha. Briga broj 1.

Na poslu sam skontao da mi web stranica ne radi, pa sam poslao e-mail hosting firmi koja je brzo odgovorila i izvinjavajući se objasnila da imaju problema sa serverom na kojem se nalazi baš moja stranica. Kontam ja, šta sad da radim, majko moja, nisam pravio backup stranice mjesecima! Eto brige broj 2.

Poslijepodne sam trebao ići na gimnastiku sa kćerkom, ali nismo bili sigurni da će se održati, pa sam supruzi našao broj telefona odgovornih osoba. Kada smo saznali da će biti gimnastike bilo mi je drago, jer znam koliko to znači mojoj pahuljici. S posla sam izašao malo ranije da bi stigli na gimnastiku koja počinje u 16 sati. Došao sam vrtić i našao radosnu kćerku koja je znala gdje ćemo ići. Međutim kada sam joj rekao da ćemo ići u odjeći koja je na njoj, počela je praviti scenu jer je htjela da odemo kući po nekakvu trenerku. Rekao sam da nemamo puno vremena i da ćemo zakasniti ako odemo kući i tu je počeo plač i nervoza. Već tada mi je stresni faktor nabijen u visine, ali, kao što naš narod kaže, uvijek ima gore od goreg. Bila je to briga broj 3.

Nekako sam je uvjerio da moramo ići direktno na gimnastiku, ali je bila ljuta i gledala me ispod svoje ljubičaste kape cijeli put koji smo prepješačili od auta do gimnastičke sale. Došli smo do ulaznih vrata kad dobih šok – vrata zaključana. Briga broj 4.

Pada lagana kiša, kćerka u rukama, a vrata zaključana!! Udaram po vratima tako jako da ih zamalo ne obih. Tačno je četiri sata, a čujem da je muzika u sali počela svirati, znači ima gimnastike, samo nema nama, jer je neki hajvan zatvorio vrata. Sala se nalazi u sklopu osnovne škole, pa pokušavam uči na pet-šest vrata, ali su sva zaključana. Ipak, uspjevam naći jednu, pa s kćerkom u rukama trčim hodnicima škole ne bih li kako našao put to sale. Nailazim na školske čistače i objašnjavam situaciju. Jedan od njih mi kaže da ne vjeruje da njihovi ključevi mogu otključati salu, ali ipak ide s nama kako bi pokušali. Na svu sreću, uspjelo mu je otključati vrata. Brzo smo se presvukli i ušli u salu. Kćerka radosna, a ja znojav od trčanja sa njom u naručju. Priđe nam žena koja je odgovorna za gimnastiku i kada sam joj objasnio da nismo mogli ući i da sam ja već odradio svoj dio gimnastike, bilo joj je žao i krivo. Obećala mi je jedno pet puta da se to neće više desiti.

Iako smo zakasnili desetak minuta, igrali smo se i skakali. Uvijek mi je milo vidjeti razdragano lice kćerke dok trči salom i igra se. Pred kraj druženja mi pahuljica reče da mora u toalet. Odemo tamo kada vidim da je moram presvući. Šta sada da radim, nemam dječijih maramica, ništa? Brojili se ovo kao briga?

Zadržali smo se u toaletu dok je nisam sredio, a pred vratima se stvorio red djece. Kada smo izašli, počela mi je tražiti da nešto jede, uvijek bude gladna u to doba, a kako i ne bi, kada je cijeli dan u vrtiću. Srećom, draga me je napomenula da joj ponesem jednu voćku s posla, pa sam joj dao bananu.

Eto kako je prošao moj utorak. Kasnije smo uspjeli doći u kontakt s mojim bratom, a svi ostali problemi, iako onaj sa stranicom samo djelomično, su bili riješeni.