Nedavno sam poslušao zanimljivu radio emisiju koja se bavila temom “Lov na sreću” (danski: Jagten på glæden). Gošća programa je bila novinarka Lise Kissmeyer koja je istraživala stepen sreće među sportistima i na osnovu njenog projekta napisala knjigu pod nazivom kao i gore navedena radio emisija. Gospođa Kissmeyer, između ostalog, smatra da je sreća (ili radost) najvažniji faktor za visoki rezultat kod sportskih talenata na najvišem nivou. U jednom trenutku voditelj programa je postavio retoričko pitanje: da li je karijera (vjerovatno misli na bilo koju vrstu) narkotik kojeg ne možemo ostaviti?

Vjerujem da postoji više razloga zašto se karijera ne može tek tako ostaviti ili napustiti. Jedan od razloga bi mogao biti konformizam, odnosno jaka potreba da se čovjek uklopi u svoje okruženje. Mnogi izaberu jednu vrste karijere za koji imaju interes, ali i zato što se dotična profesija smatra poželjnom ili elitnom. Drugi ne mogu napustiti karijeru zbog ljubavi prema profesiji ili zbog društvenog faktora, odnosno činjenice da mnogo ljudi stvaraju svoje prijatelje putem radnog mjesta. Treći, opet, to ne rade zbog nesigurnosti i ekonomske ovisnosti jer kako preživjeti ako se napusti karijera tek tako bez adekvatne alternative?

Ja sam zadnjih desetak godina bio uspavan sigurnošću danskog ekonomskog i društvenog sistema. Čovjek se u ovakvom društvu blagostanja navikne na određeni životni stil i ritam života kojeg je vrlo teško promijeniti. Uostalom, ta bojazan od novog života većinu ljudi odvraća od želje da odbace dosadašnju karijeru (a možda i način života) i da se bace u nove avanture u kojima će biti u potrazi za onim poslom i životom o kojem su oduvijek sanjali.

Postavljam sebi pitanje: Da li sam radostan na svome poslu? Mogu reći da nisam tužan niti potišten na mome radnom mjestu, ali također mislim da ne radim posao o kojem sam oduvijek sanjao, niti je radno mjesto faktor koji mi daje ogroman osjećaj radosti i veselja u mojoj svakodnevnici. Radim kao grafički dizajner u jednoj medicinskoj firmi što me ne čini pretjerano sretnim (ali ni nesretnim) jer ne mogu reći da je to profesija o kojoj sam sanjao od malena. Tačno je da sam, nakon što sam se zasitio turističkog sektora, odlučio da studiram, između ostalog, grafički dizajn, ali ta odluka je najvjerovatnije pala na osnovu lične potrebe i mogućnosti biranja u datom trenutku. To je u neku ruku više bilo moranje nego ganjanje karijere iz snova. Ali naravno, nisam izabrao da budem nešto što ne želim; krenuo sam putem grafičkog dizajna jer sam ipak imao određeni interes za njega (i vizuelno stvaranje).

Uostalom, koji je najomiljeniji posao koji bi me činio ekstremno sretnim, barem što se profesije tiče? Od malena sam imao, barem sam sebi tako utuvio u glavu, afinitet prema literaturi i pisanoj riječi. Vjerujem da glavni razlog zaljubljenosti u pisanu riječ leži u mojoj familiji. Roditelji kroz kupljene knjige, amidža kao trgovac knjiga, a ujak Vuko, novinar i čovjek od pisane riječi, svojevremeno me je prozvao svojim Jesenjinom. Tada nisam znao ko je bio Jesenjin, ali mi je to ime uvijek lijepo i rafinirano zvučalo i svakako je taj naš mali ritual uticao da se zainteresujem za pisane riječi. A riječi sam skoro od pamtivijeka imao u podsvijesti koje su na kraju i dovele do trenutka kada sam odlučio da ih sâm pokušam krojiti po papiru. U njima sam uvijek pronalazio prijatelja, pa i neku utjehu, kako u miru tako i u teškim trenucima zadnjih godina dvadesetog stoljeća. Sa riječju mi nikada nije bilo dosadno, a i kako će kada riječ otvara vrata novih svijetova, stvara neotkrivene boje i mirise, i povezuje ih u jedno tkivo – poput zvjezdane prašine.

Nisam opterećen da moram imati uspješnu karijeru. Ja sam svoj posao gledao uglavnom kao sredstvo preživljavanja; on mi daje zaradu i određene finansijske mogućnosti. Uostalom, moja životna filozofija me tjera na uvjerenje da radim da bih živio, jer s obzirom da sam po prirodi hedonista, bon vivant i fajnšmeker (eufemizmi za ljenčinu), posao generalno smatram “potrebnim zlom” i nešto na šta je većina ljudske populacije natjerana, na jedan ili drugi način.

Ako bih morao reći da bi me nekakva karijera činila sretnim, to bi vjerovatno bila karijera pisca (možda i lektor ili recenzent knjiga), ali svi znamo da ta vrsta posla (od koje se može živjeti) ne visi na granama. A sve dok ne postanem bogat pisac, nema mi druge nego da skačem s grane na granu i eventualno mijenjam radno mjesto, profesije i karijere.

Međutim, pitanje je da li bi me ijedan posao činio, da tako kažem, stvarno sretnim. Po prirodi sam nemirna duša, vječito sam u potrazi za novim znanjem, informacijama iz svijeta literature, kulture i umjetnosti, ali i filma, sporta, muzike, informacione tehnologije i šta sve još ne. Ja jednostavno moram imati vremena za pisanje, čitanje knjiga, provjeravanje najnovije Ubuntu Linux distribucije ali i konformističkog Windowsa, moram imati slobodu da pogledam najnovije filmove braće Coen i Woody Allena, da pročitam političke i kulturne analize, pa prošarati internetom i teletekstom kako bi saznao o najnovijim događajima u svijetu ili novim otkrićima na polju tehnologije i nauke. Moj je problem je (ako se uopšte radi o problemu) što ne mogu imati samo jedan konstantan fokus u životu, bilo da se radi o poslu ili bilo čemu drugom. Za mene je život kada mogu svašta pomalo periodično okusiti – malo pite, malo sarme. Ne mogu se skrasiti na jednom mjestu i zadovoljiti se samo s jednom stvari, jednom radnjom. Iako mi je pisanje daje možda najveće zadovoljstvo kao čovjek koji želi da stvara, ja se najvjerovatnije ne bih mogao ograničiti samo na tu radnju. Da imam mogućnosti, zatvorio bih se u sobu mjesec-dva dana i napisao ono što želim napisati, ali bih kad-tad dobio potrebu za nečim drugim, pa bih se tek onda ponovo vratio pisanju i sve tako u krug. Takav sam i teško je promijeniti to moje konstatno skakutanje od jedne do druge do treće zanimacije.

Moja žena me smatra zamišljenim tipom jer dajem veliki značaj malim stvarima, načinu komuniciranja, načinu govora i često se znam izgubiti u svojim mislima. Kada gledam film, često vidim nekakve majušne detalje (npr. dlačica u pozadini kadra koja se polako podiže dok je svjetlosne zrake obasjavaju na njenom putu do plafona) koji nemaju apsolutno nikakav značaj za film, ali, eto, meni ti skoro nevidljivi detalji daju zadovoljstvo i uveliko uljepšavaju estetski doživljaj filma, situacije i svijeta.

Ali da se vratim na pitanje karijere i posla. Sve u svemu, bavim se poslom koji volim. Nije to posao iz snova o kojem sam maštao od malena, ali mi ipak daje određeno zadovoljstvo i slobodu da u svoje slobodno vrijeme (kojeg bih volio da imam puno više) kultiviram svoje interese. Prije par godina izdao sam svoju prvu knjigu (poezija), a trenutno završavam i drugu (pripovijetke). Pored toga, posao koji radim mi daje ekonomsku slobodu, pa mogu putovati svijetom, vidjeti nova mjesta i upoznati nove kulture.

Gledajući retrospektivno, mogu zaključiti da sam svoje želje i planove u velikoj mjeri promijenio kako sam rastao. Kao mali imao sam želju da nosim uniformu, pa sam u svojoj petnaestoj godini, baš prije početka užasnih ratova na Balkanu, bio primljen u vojnu školu u Sarajevu. Oduvijek sam bio fasciniran disciplinom i urednim, jednostavnim životom. Međutim, danas sam potpuno drugi čovjek: ne volim autoritete bilo koje vrste, ne podnosim tuđe zapovijesti i ne mogu činiti radnje a da ih prvo ne analiziram. Znači, danas bih bio vrlo loš vojnik da sam nekim slučajem nastavio putem dječačkih snova. Za proteklih sedamnaest godina prošao sam put od nesuđenog vojnika, preko turističkog agenta pa do grafičkog dizajnera. Uloga vojnika je davno propala, karijera turističkog agenta je bila interesantna nekoliko godina, a ostaje da se vidi koliko dugo vremena ću raditi posao grafičkog dizajnera. U biti, meni nije ni važno čime ću se u budućnosti baviti dokle god imam slobodu i vrijeme za sebe i sve moje gore navedene interese. A dokle god budem imao tu mogućnost, ja ću biti sretan čovjek.