Malo ko može sa stopostotnom sigurnošću odgovoriti na pitanje u naslovnici, ali neke naznake se možda već mogu vidjeti. Da bi pojasnio samo pitanje, postaviću ovo alternativno pitanje: Kakva je budućnost reklama (prvenstveno televizijskih)?

U Kraljevini Danskoj na teletržištu ubjedljivo dominira domaća firma TDC (bivši TeleDanmark). TDC je vodeći telefonski i internet provajder u ovoj skandinavskoj zemlji i do skora je imao gotovo monopolnu poziciju na ovom tržištu. Međutim, u posljednje vrijeme (sredina 2005), sve veći broj klijenata napušta ovu renomiranu firmu i hrli konkurentima (Tele2, Telia, Sonofon). Čak 130.000 klijenata je napustilo TDC, što je pomalo neobično, jer TDC već duže vrijeme lansira jednu od najmasovnijih reklama na svim danskim televizijskim stanicama.

U ovom gigantskoj marketinškoj kampanji, TDC koristi čak i jednog od vodećih danskih glumaca, Thomas Bo Larsena, ali gledaoci i klijenti su očigledno slijepi na tu činjenicu. Reklame TDC-a su čak duhovite i vrlo zanimljive, ali, barem na prvi pogled, ništa ne pomaže! Ova činjenica me navodi da se zapitam zbog čega jedna reklama, koja je zanimljiva i humoristična, a i vrlo zabavna, ne uspijeva kod primaoca, odnosno gledaoca. Interesantno, ali na ovo pitanje mogu i sâm odgovoriti, jer sam imao prilike dosta puta vidjeti dotičnu reklamu (zapravo je to čitav jedan serijal reklama).

Iako sam se svaki put nasmijao kada sam ugledao TDC reklamu sa smješnim glumcem i zabavljao se u tih desetak sekundi koliko jedna reklama obično traje, nisam ni jednog trenutka pomislio “Hmm, trebao bih se prebaciti na TDC!”.

Zašto? Možda zato što su televizijski gledaoci postali isuviše probirljivi i razmaženi. Tako smo se navikli na TV i sve moguće karafeke i efekte da smo se jednostavno zasitili svega onog što nam se servira ispred naših TV ekrana. Mislim da većina gledalaca smatra sve ono što vidi na televiziji kao neku vrstu zabave, bilo to ozbiljno, smiješno, žalosno ili zabavno (u klasičnom smislu riječi). To se vidi po događajima u posljednje vrijeme. Mnogi gledaoci su pratili invaziju SAD-a na Irak i shvatili je kao TV zabavu, ne zato što su željni vidjeti smrt, krvoproliće i razaranje, nego što rat na televiziji ne smatraju stvarnim i realističnim. TV je postao za gledaoce što su do sada bili kompjuteri i video igre za mlade. Rat u Iraku je za nas još jedan ratni film u produkciji holivudske mašinerije.

Ne mislim da je reklamama u ovoj današnjoj formi otkucalo, ali mislim da se svi koji se bave ovim poslom, trebaju zapitati do kada će reklame sa današnjom fizionomijom imati efekta. Lično mislim da će se cijela branša morati renovirati i inovirati u vrlo dogledno vrijeme. A izazov će svakako biti kako unijeti zabavu (entertainment) u marketing, a da se ujedno ta zabava shvati sasvim ozbiljnom od strane gledaoca.