I tako sam vam po prvi put otišao u kino sa mojom malom pahuljicom koja je prije par mjeseci napunila tri godine. Dok joj je mama (zasluženo) hodala po prodavnicama, pahuljica je sa tatom krenula u otkrivanje novog svijeta – svijeta filmova. Dao sam joj karte da ih sama preda portiru na ulazu, a onda smo krenuli niz tunel koji je od svega najviše podsjećao na hodnik u nekom svemirskom brodu. Mogu samo misliti šta joj je prolazilo kroz glavu u tom trenutku.

Došli smo do sale 3 i ušli u mračnu prostoriju. Nije bilo puno gledalaca, možda oko tridesetak. Skoro svi su bili smješteni u zadnjem dijelu sale, gdje smo i mi imali sjedišta. Sjeli smo, a ja sam joj rekao da se u kinu šuti i da se ne smije ustajati sa svog mjesta. Ona je sama ponovila par puta moje riječi, ali nakon dvije-tri minute već je bila na nogama. Prvo je htjela sjesti na drugo sjedište, a onda je počela i šetati redovima. S obzirom da je otišla među prednje redove, gdje skoro nikog nije bilo, dopustio sam joj, iako sam morao nekoliko puta ići za njom. Konstantno je isprobavala prazna sjedišta, gledala u djecu pored koje bi sjela, šetala redovima… Uglavnom, sve je radila osim gledanja filma na velikom ekranu.

Nakon desetak minuta je plačnim glasom počela dozivati mamu pa smo izašli van, gdje sam joj objasnio da svi sjede na svojim mjestima i gledaju film. Nekako je zaboravila mamu, pa smo se ipak vratili u salu. Sjeli smo i nastavili gledati film nekih tri minute kada je opet počela praviti nestašluke i sjedati na svako slobodno sjedište. U jednom trenutku je izgubila svoga lutka pingvina pa sam ga i ja morao tražiti po mraku. Srećom, brzo smo ga našli. Ali već sljedećeg trenutka me počela dozivati i govoriti da želi izaći napolje. Tako smo i uradili. A taman trenutak prije toga samo što ne padoh u slatki san.

I da spomenem, trebali smo gledati animirani film Surfs Up, ali, kao što ste mogli pročitati, jedva da sam vidio pola filma. A šteta, doimao mi se jako interesantnim, pogotovo animacije su bile vrlo zanimljive.