Upravo sam pročitao Faust’s Children, zbirku pripovijetki moga brata Elvisa i moram priznati da mi je bilo zaista zadovoljstvo čitati njegove priče. Vidite, Elvis piše na engleskom jeziku, zato i naslov ove zbirke, koja ukupno sadrži petnaest priči. Sjećam se kada mi je prije više od dvije godine poslao pismo u kojoj su se nalazile dvije priče i jedna poema. Obje priče, A Meeting in Delft i Un Unrecordered Prophet, se nalaze u ovoj zbirci.

Elvis piše zaista dobro, sa dosta samouvjerenja i preciznosti. Voli koristiti naraciju i ubacivati mnoge informacije iz svijeta umjetnosti, kulture i historije, koje pričama donose dodatnu zanimljivost i dinamičnost. Ipak, mislim da bi te sladunjave začine (koji meni prijaju) neko mogao shvatiti i pomalo pretencioznim.

Posebno su mi se dopale The True Chronicle Of The House Of Bego u kojoj čitalac može pročitati cijelu dvomilenijumsku historiju autorove, a time i moje, porodice, Meeting In Delft, The Buffoons i Casa Meliponderoni.

U First Supper saznajemo kako raj izgleda, a priča je pored neobične tematike i obiluje licima iz historije i umjetnosti. Buffoons je odlična priča o ljubavi i seksu, sudbinama i rastanku. Način pripovjedanja je pomalo melaholičan, koji odlično odgovara glavnoj ličnosti, prvom licu. Casa Meliponderoni je pomalo apokaliptična pripovijetka u kojoj pratimo glavnu ličnost, koja gubi sve, imovinu, ljude oko sebe, pa čak i određena čula. I dok mu i kuća polako propada, on ostaje vjeran sebi i svojim knjigama. “Crouching at his bed, he would look at the spines of the books and take one out very carefully as if the bed were a castle of sand or a house of cards, and then lie down and read with calm joy, epicurean in the true sense.”

Sviđa mi se Elvisov stil pisanja, obiluje detaljima i opisima ljudi, stvari i njihovih karakteristika (“There were towers, fat at the bottom and spiraling toward a slender top, huge residential leviathans with gardens on the rooftops; labyrinths made of immense windowless, curving walls with tarantulas going up and down…”, The First Supper).

I kao što napisah prije dvije godine, ostajem pri svom tadašnjem stajalištu – momak piše jako dobro! Njegove priče svakako zaslužuju čitanje širokih masa čitalaca.