Jučer sam prisustvovao predavanju bh. pjesnika Alena Meškovića na temu novije bosanske poezije. Ovaj nadareni pjesnik je također govorio o osobnim utiscima problema čitanja ili nečitanja poezije u nas. Imao je jako interesantne misli na temu pisanja i čitanja s kojim se uglavnom slažem a i sam poprilično praktiziram prilikom pisanja iste. Naime, on pri čitanju poezije traži određeni “red” u pjesmi, iako ona ne mora biti strukturalna, odnosno vidljiva. Također je naveo na razlike u pristupu čitanja i tumačenja poezije u bosanskim i danskim školama. Dok se u našim školama slušao nastavnik jer samo on zna “šta je pjesnik htio da kaže”, u Danskoj se dopušta različito tumačenje pjesama. Alen, kao i ja, potiče iz onog starog, jugoslavenskog, obrazovnog sistema, pa s toga i nismo bili dovoljno kompetentni razgovarati o sadašnjoj bosanskoj nastavnoj praksi. Vjerujem da se većina prisutnih složila da je problem nečitanja poezije u nas upravo u tom našem načinu prilaza pjesmi, jer se djeca od malena prepadaju i indoktriniraju da je poezija teška, abstraktna i nepojmljiva. Alen je, pored toga, naveo i primjer da se Krleža čita u šestom razredu osnovne škole, što je u biti zločin, teror.

Pročitao je nekoliko pjesama Abdulaha Sidrana, Marka Vešovića, koje smo zajedno i pobliže prostudirali, a na ovo zanimljivo veče je okončao čitanjem dvaju svojih pjesmama iz antologije ‘Nye stemmer’ (Novi glasovi). Sve u svemu jako interesantno veče, jer nemam baš priliku svakodnevno porazgovarati s bosanskim piscima ili makar zainteresiranih u kulturu, pa sam ovo predavanje i doživio kao neku vrstu mentalne hrane. Pored toga, zaintrigiran sam u daljni Meškovićev rad, te se nadam da će njegova poezija naći put do širih masa, jer osjećam da ovaj pjesnik ima veliki potencijal.