I dok mi kćerka polako tone u san nakon što sam joj pročitao još jednu bajku neizbježnih braće Grimm, ja, kao i svaku drugu večer, ležim na podu pored njenog kreveta. Obično u ovim trenucima imam mobilni telefon na kojem pažljivo provjeravam poruke ili najnovije vijesti, tek onako da iskoristim vrijeme dok kćerkica pada u san, jer ću u suprotnom i ja zadrijemati (shvatio sam da mi to ide sve lakše od ruke što postajem stariji). Kažem pažljivo jer kćerka mi ima izrazito razvijena čula sluha i vida. Ona vrlo lako može čuti moje i najpažljivije kuckanje po tastaturi mobitela ili vidjeti slabe tračke tirkizne svjetlosti koje emitira ekran mobilnog telefona.
Večeras nisam imao ni mobitel niti knjigu pored sebe na podu kćerkine sobe. Nekada mi omakne, ali večeras nisam želio da išta imam u rukama dok ležim u mraku. Tupo sam gledao u plastične fluorescentne zvijezdice na plafonu, a onda sam krajičkom oka opazio tanku dlačicu na držaču jedne od drvenih ladica kreveta. Nije to bila ljudska dlaka. Možda je spala s jednog od medvjedića ili drugih kćerkinih lutaka, ali sigurno je bilo to da se dlačica zakačila za držač od ladice i da je, ma kako bila majušna, bacala kakvu-takvu sjenku iza sebe, dovoljno vidljivu da je uočim pod slabom mjesečevom svjetlošću.
Pružio sam ruku i kažiprstom je dodirnuo. Pogladio sam je i shvatio da je se čvrsto zakačila za držač i da ne može tek tako lako otpasti. U istom trenu pomislih kako je za mene ta dlačica minorne veličine, ali i da je u isto vrijeme za druga bića enormna. Na njoj žive hiljade bakterija i u odnosu na njih, dlaka je kolosalnih proporcija. Obična šibica je za mrava velika, ali je za čovjeka zanemarive veličine. Naše Sunce ima stotinu i devet puta veći prečnik od Zemlje, ali je zato zvijezda VY Canis Majoris barem šesto puta veća od tog istog Sunca. Koliko samo miliona atoma skakuće na površini ljudskog kažiprsta! Šta ako se cijeli Svemir nalazi u zapremini te dlačice koja na moj malo jači dah može otpasti sa držača kreveta i nestati u golemom prostranstvu ružičastog tepiha? Šta ako ja, ova mala planeta, njeno Sunce, Mliječni put i milioni drugih galaksija skakućemo u nezamislivim prostranstvima obične dlake i šta ako isto tako zavisimo od nečijeg daha ili dodira? Uostalom, ko je to biće i od čije milosti zavisimo? Da li smo mu uopšte bitni kao što je neka zanemariva dlačica nama?
Gledam u moju kćerkicu dok bezbrižno spava i pitam se kakav će joj život biti, kroz kakve izazove će prolaziti. Jedno je sigurno, a to je da će ih imati, kao što ih imaju svi drugi ljudi. Ipak, koja je poenta mog i njenog postojanja, zašto živimo i ima li u tome ikakve bitne svrhe ili je sve samo puka slučajnost i rezultat nevjerovatnog statističkog kurioziteta? Na našoj planeti pitanje smisla života je usko povezano sa filozofskim i vjerskim pogledima na postojanje, društvene veze, svijest, etiku, percepciju dobra i zla, slobodu mišljenja i koncept Višeg bića. Ali šta ako su to, univerzalno gledajući, u potpunosti nebitne vrijednosti? Možda su to sve samo integralni dijelovi postojanja, ali ne i njegovi krajnji ciljevi. Sufijski pjesnici su nerijetko pisali o značenju postojanja koje se obično u svodilo na drevnu izreku “i ovo će proći”. Da li je prolaznost uistinu konačnost i bit svega? Iskustvo me naučilo da vrijeme prolazi kroz nas, a ne mi kroz vrijeme. Bitno je samo da ostavimo dovoljno bitan dojam da nas ruka vremena ponese sa sobom, a ne da nestanemo u prašini njegovog neumoljivog traga. A ima li boljeg načina od pokazivanja ljubavi i predanosti onima koje volimo od svjesnosti o prolaznosti?
Možda su ljubav i predanost ruho samog vremena, dok svjesnost o prolaznosti vodi ka mudrosti. Vrijeme i mudrost su dvije konstante, jedine dvije koje opstaju, a sa njima i sve ono što na svome putu podignu. Ali dokle god u sebi nosim strah, malo je mjesta za mudrost. Lako je za ljubav, ona je urođena. Mudrost je nešto što se uči, dok je za znanje potrebno vrijeme.
Još uvijek nisam naišao na dokaz o božanstvenom biću, Kreatoru svega, ali u tom trenu dok sam dodirnuo dlačicu na držaču, shvatih da nije bitno da li nas je neko stvorio i, ako jeste, zašto. Dosta važnije je sama bit postojanja, odnosno, da je potrebno učiniti naše bivanje smisaonim. Ukoliko nam to pođe za rukom, možda naše postojanje kao individualna bića postaje na neki način besmrtno, ovjekovječeno u vječnim analima Univerzuma. Možda je bit svega onog što čini moje postojanje vrijednim upravo milovanje kose moje kćerke dok polako tone u san, da posmatram njeno nježno lice dok ga Mjesečeva svjetlost blago obasjava… Možda je potrebno biti svjedok jednostavnih, čarobnih trenutaka i nadati se da će ih vrijeme ponijeti sa sobom. Možda u tome leži sva čar i ljepota ovog Svijeta, ove dlačice.
Poželjeh da još dugo ostanem ležeći pored kćerkinog kreveta i da je posmatram u mraku dok lagano diše i nestašno se okreće sa jedne strane na drugu. A za to mi nisu potrebni nikakva svjetla ekrana, knjige i baterije, samo spoznaja o blizini i nježan dodir.
Priča “Dodir” je objavljena na web stranici “Lacuna Mag” 19. septembra 2011.