Prvi dan.
Ponedjeljak, 22. u decembru, prijepodne. U autu smo, na putu prema aerodromu u Billundu. Raspoloženje je vidno, iako se osjeti manja napetost zbog činjenice da će ovo biti prvi let s našom kćerkom. Pored puta vidim ribnjak (kojeg sam već vidio stotinu puta prije) i natpis “røgede ørreder”. Pokušah nekoliko puta izgovoriti u sebi teški natpis, a onda i naglas.

– Uh, teškog li izraza! Hajde, matere ti, prelomi ove riječi! – rekoh u šali.

Izgovorih danske riječi nekoliko puta i uspjede mi, koliko-toliko, nakon više pokušaja, ali na kraju ipak izgovorih na bosanski način: – rojele urela. Mnogo lakše. Svi se slatko nasmijasmo.
Ubrzo stižemo na aerodrom. Check-in. Sigurnosni pregled. Čekamo na let.
Prilikom podizanja kćerka mi kaže da osjeća “leptire u stomaku”. Dogovorili smo se da ćemo se svi držati za ruke prilikom polijetanja i slijetanja.

U Bergamu prijatna temperatura, 13 celzijusa. Nakon slijetanja na aerodrom, uzimamo naš kofer i torbe, izlazimo s aerodroma i odmah pronalazimo autobus koji će nas odvesti do Milana. Nakon četrdesetak minuta dolazimo u Milano, na glavnu željezničku stanicu. S obzirom da sam već pregledao karte grada na internetu, čak i Googleov fantastični ulični pogled, bilo je sasvim jednostavno naći put do našeg hotela, udaljenog svega 200 metara od glavne stanice. Zadovoljni smo hotelom i našom komfornom sobom na trinaestom spratu.

Nakon kraćeg odmora, šetamo okolinom našeg hotela, prvo ulicom Filzi, a onda do Trga Republike. Nedaleko od željezničke stanice pojeli smo fantastične pice u restoranu City Life. Najveći hit je bila pica sa gorgonzolom, ali nije ni moja s oslićima bila loša. Punih stomaka, vratili smo se u hotel i vrlo brzo zaspali smo premoreni.

Drugi dan.
Odličan doručak u hotelskom restoranu. Idemo pješke do Trga Republike, a onda do Via Venezie. Onda u pravcu historijskog centra grada, dolazimo do božične pijace u jednom parku u kojem se nalazili desetine štandova sa svim mogućim produktima o Božiću, Djeda Mrazu i zimi, bilo da se radi o igračkama ili kolačima. Idemo dalje prema jugu i konačno ugledasmo veličanstvenu milansku katedralu Duomo, vrhunsko dostignuće evropske arhitekture. Vrtili smo se neko vrijeme na trgu ispred katedrale, slikali se među ljudskom masom i čuvali se mnogobrojnih džeparoša. Prošetali smo i legendarnom Galleriom Vittorio Emmanuelle II u kojoj se nalaze mnogi poznati i skupi butici. Kada smo izišli na drugu stranu galerije, dočekala nas je La Scala, najpoznatija operska kuća na svijetu.

Krenuli smo u pravcu našeg hotela, ali smo napravili pauzu u kafiću Bianco Latte gdje smo pojeli ukusne sladolede. Po dolasku pred hotel, odlučujemo da se provozamo tramvajem, pa se tako vozimo sljedećih dva sata od ulice Via Filzi do samog juga Milana, odnosno remize u ulici Lodovico il Moro. Ukupno 17 kilometara vožnje tramvajem.

Ponovo smo večerali u restoranu City Life. Iako je hrana opet bila odlična, ovaj put nije moglo bez incidenta. Konobar, koji nas je služio i dan prije, bio je pomalo ljut ili makar neraspoložen. Prvo sam pomislio da nije kivan samo na nas (ko će ga znati, možda nije bio zadovoljan bakšišom koji sam mu ostavio noć prije), ali sam se ubrzo uvjerio da je se isto ponašao i prema drugim gostima. Do nas je sjedio stariji talijanski par koji je naručio kafu i flašu vina. Ubrzo su počeli nešto da viču, pozvali su konobara, govorili mu nešto povišenim glasom, ustali i izašli iz restorana a da nisu platili. Supruga i ja smo počeli diskutovati šta je bio razlog njihovom teatralnom odlasku. Došli ubrzo nakon nas, tako nisu dugo čekali na svoju narudžbu. Na stolu su imali samo šoljice kafe i flašu, vjerujem, skupog vina, tako da nisu bili nezadovoljni hranom. Složili smo se da jedini razlog može biti kelnerova namrštena faca i negostoprimljiva usluga. Bilo je zanimljivo vidjeti kako je kelner naglo promijenio raspoloženje, prema nama je bio sasvim pristojan i nasmijan, pitao da li je hrana dobra i da li nam išta nedostaje. Bilo mi ga je žao, težak je to posao. Čitav dan stojiš na nogama, slušaš svake priče, dočekuješ svakakvu vrstu gostiju, a sigurno ti šef diše za vratom. Vjerovatno je kelner bio umoran u tom trenutku. Možda je i sam kriv za epizodu koja se desila odmah pored našeg stola, ali mi se ipak doima da su dvoje gostiju isuviše naglo reagovali.

Budim se u 2.30. Ne mogu da spavam, a kako i neću kada smo legli u krevet, potpuno iscrpljeni, prije 21 sata?! Od 4 do 4.55 nastavljam čitati Stanišićev roman Kako vojnik popravlja gramofon.

Treći dan.
Poslije doručka odlazimo na glavnu stanicu da kupim vozne karte za Bergamo. Užasna je gužva, dugački redovi. Treba mi cijeli sat vremena da dođem do karti. Ipak drago mi je što sam ih kupio danas, da ih ne moram kupovati sutra, jer idemo ujutro i ko zna da li će me dočekati ista ova gužva.

Od stanice šetamo do dvorca Sforzesco (Castello Sforzesca). Šetnja nas je poprilično umorila, jer smo našu dragu kćerkicu vrlo često morali nositi na rukama, a u mome slučaju i na ramenima.

U jednoj prodavnici kupujem kćerki igračku (lutke za prste). Ponovo dolazimo do Duoma, gdje smo nešto prezalogajili i ponovo prolazimo Galleriom Vittorio Emmanuelle II. Ovaj put stali na sredini impozantne građevine na čijem podu je naslikan mozaik sa bikom na torinskom grbu. Prema predanju, postavljanje desne pete u udubljenje (koje se nalazi na bikovim testiklima) i okretanje oko sebe tri puta donosi sreću. Amra i ja smo učinili kao i hiljade drugih, dok se kćerkica nedoumila zbog mnogih ljudi oko nas.

Četvrti dan. Nakon doručka napuštamo hotel i odlazimo na glavnu željezničku stanicu. U 9.15 polazimo za Bergamu. Sat vremena kasnije izlazimo na zeljezničkoj stanici u Bergamu, a svega pedeset metara dalje nalazi se naš hotel Piemontese. Iako se radi o hotelu slabijeg komfora. zadovoljan sam sa našom sobom koja ima pogled na trg ispred stanice. Predajem pasoše recepcionarki koja mi je objasnila kako da dođemo do uspinjače koja nas treba prebaciti do gornjeg dijela grada – Città Alta.

Na putu do uspinjače zaustavili smo se u centru grada pored ringišpila sa konjima. Kupio sam dva žetona, pa smo se kćerka i ja provozali dvaput na konjima. Iako ima svega četiri godine, moja kćerka odavno pokazuje znakove samostalnosti pa je me pokušala nagovoriti da je pustim samu na konjima, a ja čak i da siđem u potpunosti sa ringišpila.

Nastavili smo prema starom gradu koji se ponosno uzdiže nad ostatkom Bergama. Kada smo došli do uspinjače (funicolare), vidjeli smo da je bila zatvorena, što sam donekle i razumio jer je ipak božično doba, ali što me ne upozori recepcionarka u hotelu kada sam je pitao o detaljima?! Ipak, nisam želio da se vratimo nazad, pa smo krenuli pješke uzbrdo uskim putem dok su pored nas prolazili automobili. Što smo više penjali, to je pogled na Bergamo postajao sve ljepši. Na kraju smo stigli do Gornjeg grada sa svojim moćnim zidinama. Amra je prokomentarisala: – Ko je ovo mogao osvojiti?

Zastali smo na trenutak kako bi fotografisao veličanstven pogled na donji dio grada i ovjekovječio našu posjetu gradu. Nastavili smo dalje, jer se sami gornji dio Bergama nalazio još nekoliko stotina metara dalje. Kada smo došli zamalo sam doživio Stendalov sindrom. Odavno već imam veliku slabost prema starim talijanskim gradovima i njihovim pitoresnim uskim ulicama. Bio sam oduševljen starim dijelom grada. Podsjetio sam se na Firencu, Fiesole, ali i maltešku Mdinu…

Bili smo gladni i iscrpljeni pa smo potražili mjesto gdje bi mogli nešto pojesti. Recepcionerka u hotelu mi je rekla da je skoro nemoguće naći restoran sa slobodnim mjestima, jer su Talijani davno rezervisali mjesta, a danas je dan kada oni tradicionalno izlaze na ručak.

Zaustavili smo se ispred jednog restorana, Il Sole, koji mi se doimao otmjenim i, iako su u njega konstatno ulazile velike grupe Talijana, ipak sam ušao u njega i upitao da li imaju mjesto za troje. Iako se nisam nadao, gospođa mi je rekla da će naći mjesto i pokazala nam rukom da uđemo. Jedan kelner nas je odveo na sprat kroz koridore do jedne restoranske prostorije u kojoj su bili postavljeni mnogi stolovi za kojim su sjedili gosti. Većina stolova je bila spojenu u grupe od dvadesetak stolica i samo jedan sto je bio slobodan – spreman za nas, Bosance iz Danske. Bio sam oduševljen prijatnom atmosferom. Oko nas se čula vika, glasna priča, glasovi djece. Porodice su došle da zajedno provedu poslijepodne na ručku u restoranu nakon Božića dan prije.

Amra je naručila losos (salmone ai ferri), kćerka je dobila pastu sa parmezanom, a ja teletinu, filet mignon, u sosu od parmezana sa rukolom (tagliata alla padana). Da li što sam bio gladan ili opijen svježim zrakom, jelo na tanjiru mi je bilo definitivno nešto najbolje što sam pojeo zadnjih godina. Sve je u tom restoranu bilo idealno, od ugođaja, posluge pa do hrane. Pored nas je sjedio stariji par koji su stalno gledali u moju kćerku, smješkali se i govorili kako simpatično nabada pastu viljuškom – bella ragazza!

Prezadovoljni smo izašli iz restorana i prošetali predivnim uskim ulicama starog grada koje su sada bile potpuno prazne. Protiv naše volje, ponovo smo se spustili niz stepenice do Bergama i našeg hotela. Bili smo preumorni da više izlazimo igdje, pa smo se vratili u hotel. Bio je to fantastičan dan na fantastičnom mjestu. Na kraju bih da parafraziram Petrarku, koji je jednostavno ali sjajno spomenuo grad: “Uvijek ću se sjećati slike Bergama, to talijanskog alpskog grada”.

Zadnji dan.
Ustali smo oko 7 sati. Doručak završili, a u 7.56 uzeli autobus na željezničkoj stanici do aerodroma. Za Billund smo poletjeli u 10.20.

Još jedno odlično putovanje, još jedno divno iskustvo spremljeno negdje u duši. Zaista mi je drago što smo sa nama imali i našu malu kćerku, na putovanju u velikim gradovima, u Italiji.