Gledao sam horor Dashcam (2021) sinoć. To je potpuno ludilo od filma. Glavna protagonistkinja je totalno luda i narcisoidna, i apsolutno lišena razuma i samoumjerenosti.

Ne znam šta tačno da mislim o filmu. Film je u neku ruku poprilično fascinantan i htio sam ovaj film odgledati do kraja, iako je priča također luda. Pretpostavljam da je jedan od onih filmova koje ili tolerišete ili potpuno mrzite. Definitivno ne mrzim ovaj film, ali razumijem da stvara antagonizam i različito mišljenje, pogotovo zbog luckastog i opičenog lika glavne glumice.

Dashcam se definitivno mnogima neće svidjeti, što vidim po mnogim lošim ocjenama na Letterbox-u i IMDb-u. Meni ima nešto interesantno, pa i komičnih scena, jer je teško povjerovati da se neko može ponašati u opasnim situacijama kao ova ženska.

Od mene neka luda 6/10.

U svijetu filma postoje filmovi koji zabavljaju, a zatim postoje filmovi koji duboko rezoniraju, ostavljajući neizbrisiv trag na našem biću, da ne kažem duši. "Into the Wild" (2007), režisera Seana Penna, nedvojbeno pripada ovoj drugoj kategoriji. Temeljen na istinitoj priči o Christopheru McCandlessu i kako je završio na Aljasci, ovaj film je potresno istraživanje ljudskog duha u potrazi za slobodom, samospoznajom i dubokom povezanošću s prirodom. U ovom blog postu pišem zašto "Into the Wild" nije samo običan film, već iskustvo koje bi trebalo da nas duhovno obogati. Uzgred budi rečeno, ovaj film gledam barem jednom godišnje, jer sam ga uvrstio u nastavni program za moje učenike, pa se uvijek obradujem kada dođe vrijeme za to.

Sreća je tamo gdje je sloboda.

Nakon možda više od par decenija, ponovo sam pogledao romantičnu komediju Only You (1994). Ovaj put sa Amrom. Trenutno, vjerovatno zato što sam na godišnjem odmoru, razmišljam o filmovima iz djetinjstva i mladosti. Only You je film iz mladosti, jer sam ga gledao tamo negdje krajem 1994. ili vjerovatnije u 1995. godini. I eto, ostao mi je u vrlo lijepom sjećanju. Vjerovatno nostalgija dodatno utječe na to.

Čovjek iz snova, Damon Bradley, na liniji.

Koliko se samo spominjao film Maratonci trče počasni krug (1982) kao kultni film jugoslavenske kinematografije, da sam konačno morao pogledati i to čudo.

I tako pogledah film. Zapravo, tek sam ga završio gledati, da sam odmah morao napisati riječ ili dvije o njemu. Da ne odugovlačim, film je za mene jedno veliko razočarenje, djelo bez valjane priče i uradak u kojem se, inače, priznati i odlični glumci zajedno nikako ne snalaze, pa je tako glumački utisak iznenađujuće poražavajući. Veliki talenat zvučnih imena kao što su Pavle Vujisić, Bogdan Diklić i Bata Stojković, koje ni režiser, ni scenograf, a bogme ni fotograf nije uspješno iskorišten. Čini mi se, da je film urađen što se kaže "s brda, s dola" i ne osjeća se pravi ugođaj među glumcima. Znam da je cijeli film napravljen kao farsa, ali ovo stvarno nema veze s vezom, osim povremeno lagano komičnih scena, pa se tako film danas doima kao jedno totalno prevaziđeno i loše izvedeno djelo.