Jučer je bila prva godišnjica otkako mama nije sa nama.

Teško je.

Sama pomisao svih ovih prvih tri stotine šezdeset i pet dana da je nema je nepodnošljiva. Često se uhvatim u mislima koliko sam imao godina kada je mama bila mojih godina ili koliko je ona imala godina kada smo došli u Dansku, kada sam završio jednu ili drugu školu, kada sam dobio prvo dijete...

Neki dan sam posjetio oca. Bilo je to nekoliko dana prije naše posjete Elvisu povodom Isakovog rođenja. Otac je bio prilično tužan, jer 13. septembar je godišnjica braka između njega i nedavno preminule supruge, moje mame. Govorio mi je kako su na dan vjenčanja otputovali u Mikluševce, pa onda u Vukovar, u hotel "Lav", da bi završili u Vinkovcima. Otac je uvijek govorio sa velikim zadovoljstvom o tim sretnim danima. Nakon što sam mu spomenuo kako bi bilo dobro posjetiti ta mjesta ponovo, rekao mi je da su mama i on posjetili sve tri lokacije prije šest-sedam godina. Bilo mi je drago, mada znam koliko mu ta sjećanja danas donose bol u grudima, kada više nema mame.

Moja mama više nije sa nama. Napustila nas je iznenada, a mi smo ostali u nevjerici, u stanju šoka. Moja predivna mama nije više sa nama, a da vam samo kažem da je bila žena svjetlosti i susretljivosti. Jako je voljela pjesmu, ples, zabavu i druženje. Gdje god bi se pojavila, širila bi vedrinu, osmijehe i radost oko sebe.

Jesenski odmor smo iskoristili kratkim putovanjem do poljske metropole. Curice nisu bile pretjerano oduševljene jer Varšava ne rangira na visokoj poziciji kad je riječ o popularnim destinacijama, ali Amra i ja smo bili veoma zainteresovani da je istražimo.