Sjene izgubljenog vremena

Od januara ove godine radilo se ozbiljno i mukotrpno na mojoj zbirci priča “Sjene izgubljenog vremena”, kako na lekturi i korekturi, tako i na adekvatnom grafičkom rješenju knjige, a evo upravo mi iz izdavačke kuće javili da je knjiga izašla iz štamparije.
Vijest je baš došla u pravo vrijeme, s obzirom da se pakujem i za dva dana letim za Sarajevo kako bih prisustvovao na 23. Međunarodnom sajmu knjige i učila u čijem programu ću imati i promociju knjige “Sjene izgubljenog vremena” 22. aprila 2011. u Dvorani Mirza Delibašić.

Iskreno, radujem se što ću vidjeti mnoge prijatelje i članove familije, porazgovarati s njima, ali i što ću imati priliku prisustvovati mnogobrojnim promocijama i sresti dosta starih i novih lica.

O detaljima u vezi knjige će biti dosta više kada se vratim nazad iz Bosne, a do tada premijerno prikazivanje izgleda knjige:

Priče – zbirka priča bh. pisaca u inozemstvu




Priče, 125 DKK (tj. ekvivalent u drugoj valuti) + poštarina (30 DKK u Danskoj, 50 DKK za Evropu, 70 DKK izvan Evrope)

Nedavno je objavljena knjiga “Priče” u kojoj se, između ostalih, nalaze i moje dvije priče: Bašta izgubljenih mana i Hladno ljeto.

“Priče” je zbirka pripovijetki bosanskohercegovačkih pisaca koji žive izvan svoje domovine. U knjizi je objavljeno 51 i priča od 27 bh. pisaca, uključujući i moje dvije priče. “Priče” je objavio briselski “Gratiartis”, a glavni urednik je Osman Arnautović, koji je ujedno i idejni tvorac ovog velikog literarnog projekta koji će svakako ostaviti traga na bh. literarnoj sceni.

”Priče” su podijeljene u tri poglavlja: “Dòbri i hurije”, devetnaest autora priča 24 priče iz Bosne prije posljednjeg rata.  U drugom poglavlju nazvanom “Kama juče, kama sutra”, osam autora priča priče iz rata, a u trećem pod nazivom “Pasoška kontrola” njih šesnaest  priča o “bosanskim” događajima po svijetu.

Ševko Kadrić je napisao o knjizi: “U lepezi različitih tema, pratimo i ljepotu pripovjedanja ljudi koji pokušavaju otrgnuti od zaborava događaje koji promiču, protiču, ali i nestaju. Priča se javlja kao spas, izbavljenje, način da se otrgne od zaborava, krik podsjećanja da je bilo, da se desilo, da je neko bio, činio, oljuđivao svijet kojim još uvijek protičemo.”

Sarajevo-x.com je napisao: “Sve to oni zavijaju u oblandu idile, romantike, puke realnosti, pamučaste smogovite imaginarnosti. Iz njih niču plodovi preživljenog, mučaljivog. Bremeniti su oni brigama, patnjama, dilemama, teškim pitanjima, jednom riječju stradanjima. No, svima im je zajedničko jedno – Bosna. Ta gruda iz koje su istrgnuti silom, mržnjom. Bosna koju nose u srcu ili bar pokraj njega. Nižu se kao na filmskoj vrpci događaji na raznim stranama svijeta, reklo bi se svaki za se, a nije. To su 51 epizoda jedne serije, u isto vrijeme idilične, romantične, sa zapletima i kulminacijama katkada intrigantnim, trilerskim, balzakovskim, a često s raspletima, toplim nježnim, ali i bolnim, tužnim. I pri svemu tome tu odzvanja i puni uši, a i dušu, brate, lijepi, osoben, topao jezik – bosanski.”

Pisci koji su učestvovali sa svojim radovima u “Pričama” su: Zlatko Lukić, Ibro Suhopoljac, Stjepan Zelenika, Dino F. Avdibegović, Faiz Softić, Suvad Ćehić, Danilo Marić, Šimo Ešić, Safeta Osmičić, Antonije Nino Žalica, Ivica Vanja Rorić, Asima Smajić, Denis Dželić, Osman Arnautović, Arif Ključanin, Bedrudin Gušić, Emsura Hamzić, Goran Sarić, Ševko Kadrić, Enes Topalović, Ejub Pašalić, Rifet Bahtijaragić, Veljko Bosnić, Bajram Redžepagić, Božidar Stanišić, Idriz Saltagić i Adnan Mahmutović.

Knjiga se može naručiti preko moje e-mail adrese derion1@gmail.com ili preko izdavača “Gratiartis“.

Promocija knjige “Priče” – zbirka bh. pisaca iz inozemstva

Vratio sam se prošle večeri s putovanja koje me je odvelo u Brisel, gdje sam prisustvovao odličnoj kulturnoj manifestaciji i prezentaciji tek objavljene knjige “Priče” u kojoj učestvujem zajedno sa 26 drugih bh. pisaca koji uglavnom žive izvan granica svoje domovine. Bila mi je velika čast upoznati pisce Zlatka Lukića, Osmana Arnautovića, Stjepana Zeleniku, Antonija Ninu Žalicu, Enesa Topalovića, Suvada Ćehića, Bajrama Redžepagića, Safetu Osmičić, Gorana Sarića, Faiza Softića, Asimu Smajić, a također mi je drago mi je što sam i sreo lektora knjige Zejćira Hasića, koji je ujedno napisao predgovor “Pričama”.

priče

U knjizi “Priče” nalaze se moje dvije pripovijetke: “U bašti zaboravljenih mana” i “Hladno ljeto”. Prva se dešava krajem 19. stoljeća u jednoj bašti, negdje u planinama oko Salakovca, gdje mladić plemićke krve korisne nečasne metode kako bi osvojio srce jedne lijepe djevojke.

Osman Arnautović je ovoj pripovijetki zapisao sljedeće:

Život i jeste pun kontrāsta. Raznih. A kako se samo nekada ti kontrasti dopunjuju. Svako od nas ima svoju klupu u nekom zavučenom kutku odakle voli da posmatra bèli jezero, bèli potok ili jednostavno puteljak koji vijuga i gubi se u šumi. Dino Fahrudin Avdibegović sa svoje klupe koja ima, a i za koju su vezani događaji iz lične historije.

Emina (lijepog li imena)! Odmah me asocira na ibrik i hlad jasmina, rovari Dininim osjetilima, miluje ih fluidom koji iz njega mili. A on pomalo prepotentan pun sebe, jer je heroj uživa u tome da ostavi utisak, da se pokaže što on i ne krije, jer mu to odveć godi. Mnoštvo epizodica koje, ipak, povezuje u cjelinu, smješta u okvire iz kojih bujaju lijepe riječi, epiteti do te mjere da djeluje pretjerano. Ali ne. Nije pretjerano. Sve je to tu da bi se dočarao ambijet bašte koju treba obraditi. Rasplet Volterov. Kao s Kandidom.

Druga priča je “Hladno ljeto”, u kojoj stari Danac govori mladome Bosancu, izbjeglici koji našao utočište pored hladnog mora u skandinavskoj zemlji, o svome doživljaju Bosne i to one otprije više decenija.

Bilo je prekrasno biti u društvu braće i sestara po peru i to gotovo četiri dana gdje smo se družili, razgovarali, razmjenjivali iskustva, ali i knjige. Već se radujem da pročitam sva djela koja sam ponio sa sobom iz Brisela (Zlatkovog “Karađoz”, Suvadovo “Trnopolje”,  Stjepanove “Čuvare vremena”, Osmanovog “Katila” i dr., Poturićevo “Tragom đavola”), ali i knjige ostalih pisaca. Moram spomenuti i Ivanu, prijatnu suprugu Zlatka Lukića s kojom je bilo zadovoljstvo razgovarati o raznim temama od literature i fotografije, pa sve do njenog rodnog Splita i likova iz stripova.

Žao mi je što u Briselu nisu bili i drugi pisci koji su sa svojim pripovijetkama doprinijeli kvalitetu ove knjige: Denis Dželić, Šimo Ešić, Ivica Vanja Rorić, Danilo Marić, Ševko Kadrić, Adnan Mahmutović, Veljko Bosnić, Ibro Suhopoljac i drugi.

Prešao sam gotovo 2000 kilometara, ali bilo je vrijedno i vremena i truda, i da se slična manifestacija ponovo održi sutra, krenuo bih bez razmišljanja ponovo na put.

Postavio sam i video zapis koji je vrlo, vrlo loš, ali možda može malo dočarati atmosferu na promociji knjige:

Priče – antologija bh. pisaca iz inozemstva

U novembru će biti objavljena knjiga Priče, zbirka pripovijetki bosanskohercegovačkih pisaca koji žive u inozemstvu. U toj antologiji će se naći i moje dvije priče – Bašta izgubljenih mana i Hladno ljeto. Prva je historijskoj tipa, tj. radnju sam postavio u nekih stotinjak godina unazad u vrijeme. Radi se o mladom čovjeku koji, iako ima dobre namjere, u sebi nosi i ne baš nevine misli i nakane.

A druga pripovijetka, Hladno ljeto,  govori o bosanskom čovjeku koji živi na sjeveru Evrope i koji razgovara sa jednim starijim čovjekom iz Danske. Danac upoznaje Bosanca sa djelićem historije njegove zemlje, jer je od malena, kroz svog oca koji je radio kao novinar u austrougarskoj Bosni, imao vezu sa područjem Balkana. Htio sam pokazati kako kroz druge ljude možemo nešto naučiti o nama samima.

Vjerujem da će ova antologija biti jedno vrlo zanimljivo izdanje i da će svakako obogatiti bh. književnost s jednim nešto drugačijim pristupom i sadržajem. Od nekih tridesetak pisaca koji će se naći u knjizi izdvojiću nekoliko: Zlatko Lukić, Denis Dželić, Stjepan Zelenika, Faiz Softić, Šimo Ešić, Enes Topalović, Asima Smajić, Osman Arnautović, Ivica Vanja Rorić. Nema sumnje, nalazim se u dobrom društvu.

Više informacija o knjizi Priče biće krajem novembra kada bi trebala biti objavljena.

Priče – Dario Džamonja

Tek sam pročitao “Priče” Darija Džamonje, a tako bih volio da ih ima više. Taj čovjek je pisao narodnim jezikom, jezikom sarajevske ulice, a nije se ustručavao da gotovo u svakoj rečenici upotrebi i šatrovački žargon. Nema u njegovim pričama akademskog elitističkog preseravanja (a i kako bi bilo, on je dijete sarajevske ulice!) niti ćemo nabasati na piščevu pretencioznu želju za stvaranjem nekakvog “nebeskog” djela. Upravo ta njegova bliskost sa običnim (ali i nesvakidašnjim) ljudima čini Darija Džamonju značajnim i relevantnim bosanskim piscem u čijim se djelima isprepliću magična stvarnost i realna fantazija. On je svojim stilom pisanja i načinom pripovijedanja na neki neobičan bosanski način vrlo blizak argentinskom Borgesu.

Dok sam čitao njegove priče (one što su objavljene u Slobodnoj Bosni), gladno sam okretao stranicu za stranicom, jer Džamonja je pisao za čitaoca – direktno, zanimljivo i zanosno. Moram spomenuti da sam vrlo malo knjiga pročitao s istom strašću i zanimanjem. Iako on vrlo često ne piše “službenim” jezikom jednog pisca, niti se koristi stilistikom koja krasi vrhunske pisce, Džamonja zna kako da prikuje čitaoca za svoje priče – od početka pa do kraja!

Negdje na internetu sam pročitao da “Daco ima onaj dar pisanja koji čitanje pretvori u druženje, druženje u prijateljstvo”. Upravo tako sam doživio čitanje njegovih priča. Osjećao sam da ga lično poznajem jer on ništa ne skriva, a jezikom raje, koji je, svi to znamo, prepun sočnih bosanskih psovki, upoznaje svog čitaoca gotovo s cijelim svojim paćeničkim životom, svim mukama i brigama, željama i neostvarenim snovima.

On svojim pričama ne izlaže samo svoje biće i postojanje, nego nas upoznaje sa svim svojim poznanicima i prijateljima, mnogobrojnim anekdotama i događajima. Kako bi inače drugačije saznali za duhovitiju definiciju čovjeka tersa ako ne u njegovoj priči “Tersluk i Javašluk” koja počinje ovom rečenicom: Da bih opisao svog prijatelja Zorana Mirkovića Mutnog, trebala bi mi pomoć Affana Ramića, koji je jednom prilikom nekom Francuzu preveo naš izraz ters-čovjek kao “čovjek kojeg i u vještačkoj vilici boli zub”.

Kao što sam već napisao, u njegovim pričama se smjenjuje čitava plejada poznanika, lopova, uličara, jalijaša, pjesnika, pisaca, novinara, žena (skoro svaka priča je o ženama!), djece, Cigana, alkolholičara koje Dario simpatično naziva “alhosima” i kakvim sve još tipovima i stvorenjima. S obzirom da je i sam volio čašicu, u mnogim pričama spominje upravo alkohol i razne sudbine svojih “alhosa”, kao npr. u priči “Evropa i Balkan”: Izvadila je Bacardi iz bifea i stavila ga na sto i otišla da spremi čaj, a ja sam iz boce povukao dobar, dobar gutljaj, a čaj sam napravio “pola-pola”, pa sam već nekako mogao funkcionisati. U to je u sobu ušla bakica, i kad je vidjela bocu na stolu, rekla: “Osjećam da bi i meni čaj pomogao.” Mirjana je prijekorno rekla: “Ali samo jedan.” Baka je nešto progunđala, a ja sam shvatio u čemu je bila svrha Mirjaninog čuvanja bake i šta je njena “ne znam kako da se izrazim – navika”; bakutaner je napravio smjesu 90 naprema 10 posto (naravno, u korist ruma).
Ovom pasusu se uvijek glasno nasmijem kada ga pročitam. Strašno duhovito napisano!

Žao mi je što dosad nisam imao priliku pročitati druge radove Darija Džamonje, ali to ću svakako učiniti u, nadam se, bližoj budućnosti, jer malo ko piše bolje, preciznije i zanimljivije o običnom životu jednostavnog čovjeka balkanskog podneblja.