Principovo nasljeđe

Prije tačno stotinu godina je u Sarajevu odjeknuo pucanj koji je Evropu uvukao u Prvi svjetski rat i odnio preko trideset i sedam miliona ljudskih života. 28. juna 1914. godine je Gavrilo Princip, pripadnik “Mlade Bosne”, usmrtio austrougarskog prijestolonasljednika Franza Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju. Međutim Principovi meci nisu bili razlog za pokretanje cijele evropske vojne mašinerije, koja će nešto kasnije cijeli kontinent odvesti u, do tada, neviđeno uništenje, nego prosto izgovor. Da nije bilo Principa, bilo bi nešto drugo. Zato je potrebno pozabaviti se nekim historijskim činjenicama, prije nego se osvrnemo na famoznu dihotomiju o Principovom nasljeđu, kako bi dobili precizniju političku sliku tadašnje Evrope, uključujući i balkansko podneblje. Naime, na Balkanu postoji jaka, često nenamjerna, tendencija da se svaki događaj provincijalizira i geografski ograniči i pri tome se zaboravlja šira, ako ne već globalna, perspektiva.

Hapšenje Gavrila Principa nakon atentata.
Hapšenje Gavrila Principa nakon atentata.

Prevlast nad Balkanskim polutokom se vodila stoljećima između velikih sila, uključujući Austro-Ugarsku, Osmanlijsko carstvo i Rusiju. Njemačka je podržavala Austro-Ugarsku u njenim aktivnostima i pretenzijama na Balkanu još od 1879. kada su postale saveznice, a sve s ciljem ograničenja širenja ruskog uticaja na ovom području. Također, Nijemcima nije odgovaralo uspostavljanje novih slavenskih država na Balkanu iz geopolitičkih razloga i zato je davala podršku Beču, ali se u isto vrijeme nadala da će balkanski konflikt ostati lokalnog karaktera iz kojeg bi Austro-Ugarska na kraju izašla ojačana. A za rat oko 1914. godine su htjele mnoge tadašnje sile, mada niko nije bio spreman za dug, iscrpljujući i razarajući konflikt. Kao što sam već naveo, Principovi pucnji nisu bili ni povod ni uzrok. Njih treba potražiti u složenoj savezničkoj konstelaciji u tadašnjoj Evropi, ali i u imperijalističkim ambicijama pojedinih sila i tadašnje vojne logike, koja je zahtijevala opšte naoružavanje. U tom duhu, atentat u Sarajevu je dao povod Beču da okrivi Beograd i uputi tzv. Julski ultimatum Srbiji 23. jula 1914. godina, koji je duboko zalazio u suverenitet ove balkanske države. Austrijanci su, između ostalog, tražili da njihovi agenti imaju potpunu slobodu kretanja po Srbiji prilikom istrage, da mogu uhapsiti osumnjičene osobe i zahtijevali su da Srbija cenzuriše antiaustrijsku propagandu u srbijanskim školskim knjigama. U Beču su očekivali da će Srbija glatko odbiti ultimatum, međutim Beograd je nominalno pristao na uvjete, a s obzirom da je Austrougarska već odavno bila odlučila da sprovede svoje namjere, 28. jula 1914. je objavila rat Srbiji. Dva dana kasnije je Rusija mobilizirala svoje trupe, Njemačka je učinila isto i 1. avgusta 1914. objavila rat Rusiji, ali i Francuskoj. Velika Britanija je na početku bila suzdržana, ali se pridružila saveznicima, nakon njemačke objave rata Francuskoj. 4. avgusta je Velika Britanija objavila rat Njemačkoj, nakon što je ova napala neutralnu Belgiju. U vrlo kratkom vremenu lokalni balkanski konflikt je postao kontinentalno bure baruta. U novembru 1914. Osmanlijsko carstvo se pridružilo Centralnim silama. Sljedeće godine isto je uradila Italija, kao i Bugarska, koja se nadala da proširi svoju teritoriju na uštrb svog zapadnog susjeda.

Prvi svjetski rat je dobio epitet totalnog rata, jer su se po prvi put u historiji čovječanstva uključila gotovo cijela društva: kompletna produkcija jedne države je bila usmjerena u vojne ciljeve, tj. vojnu pobjedu i nadmoć nad neprijateljem. Mobilisano je kompletno stanovništvo, uključujući i žene. Već krajem 1915. Srbija je izbačena iz ratnih igara. Izgubila je gotovo šestinu stanovništva usljed vojnih dejstava, bolesti i gladi. Rusija je doživjela težak poraz u ratu sa Njemačkom, a u martu 1918. je novi boljševički režim bio primorana potpisati Brest-Litovski sporazum, koji je primorao Rusiju da prizna nezavisnost Ukrajine, Gruzije i Finske, kao i na predaju ogromnih teritorija u Poljskoj, Bjelorusiji i Baltiku.

U martu 1917. godine, nakon njemačkih podmorničkih napada na američke brodove i diplomatske aktivitete zajedno sa Meksikom, koji su ugrožavali američki suverenitet u Teksasu, Arizoni i Novom Meksiku, Sjedinjene Američke Države su objavile rat Njemačkoj. Obje zaraćene savezničke strane su imale ogromne žrtve, bile su ekonomski i društveno iscrpljene, i sa ulaskom SAD-a evropski konflikt je pokazao da Evropa više nije bila sposobna da riješava sopstvene političko-vojne probleme. Na svjetsku političku scenu je stupila nova svjetska sila, na čijem se čelu i danas nalazi.

Međutim, Prvi svjetski rat je također pokazao da je rušenjem evropskih imperija pobijedila djelimično demokratija, a djelimično nacionalizam. Međutim, i dalje je ostalo mnogo nepravde. Versajskim sporazumom, kojim je okončan Veliki rat, na pepelu centralnoevropskih i istočnih imperija nastale su nove državne tvorevine: Čehoslovačka, Poljska, Finska, Latvija, Litvanija, Estonija i Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. Priznati američki historičar Mark Mazower tvrdi da je sporazumom šezdeset miliona Evropljana dobilo svoju (nacionalnu) državu, ali da je dvadeset i pet miliona ljudi postalo minoritet u tim novim državnim tvorevinama. Međutim, moram se vratiti na vrijeme prije početka Prvog svjetskog rata. Početkom dvadesetog stoljeća velike su imperije Njemačka, Austro-Ugarska, Osmanlijsko carstvo i Rusija dominirale političkom kartom Evrope. Ako je nakon Prvog svjetskog rata 25 miliona (p)ostalo minoriteti, onda je stanje po ovome pitanju bilo još gore prije početka rata. U evropskim imperijama bili su aktivni mnogi nacionalistički pokreti, koji su se borili za oslobođenje od okupatorske ruke. Jedan od takvih je bila i “Mlada Bosna”, koja je djelovala na prostoru Bosne i Hercegovine, ali pod direktnim uticajem iz srbijanskih nacionalističkih krugova. “Mlada Bosna” je bio nacionalistički južnoslavenski pokret, uglavnom sastavljen od studenata, radnika i seljaka, koji su u austrougarskoj vlasti vidjeli okupatorski režim, a koji su htjeli zamijeniti slavenskom vlašću pod srpskim vodstvom.

U Bosni i Hercegovini se dan-danas vodi diskusija o tome da li je Gavrilo Princip bio terorista ili borac za slobodu. Odgovor na ovo pitanje nikako ne može biti jednostavno, a smatram da ono uopšte i nije toliko bitno, barem kada je riječ o samom svjetskom konfliktu, ali i kasnijim ratovima na Balkanu. Gavrilo Princip je bio borac za slobodu južnoslavenskih naroda, jer se suprostavio jednoj tuđoj, okupatorskoj sili. Međutim, on je također bio i terorista, jer je širio teror, ustrijelio i usmrtio npr. trudnu Sofiju. Upravo ovako je Princip sam odgovorio tokom procesa suđenja. Izjasnio se kao jugoslavenski nacionalista, koji je vjerovao u ujedinjenje Južnih Slavena u jednu državu, predvođenu Kraljevinom Srbije, kao jedne od tadašnjih slobodnih država u okruženju. Za postizanje tog cilja Princip je izjavio da se trebalo koristiti širenje terora.

Princip je vjerovatno vjerovao u ujedinjenje južnih Slavena, ali to ujedinjenje je trebalo biti (a kasnije je i bilo) pod direktnom i diktatorskom palicom srbijanske krune, koja je u najmanju ruku najviše odgovarala srpskom narodu. Da su mnogi narodi u novonastaloj tvorevini bili zapostavljeni, ne treba posebno isticati. Makedonci, Romi, Crnogorci, Albanci, Bošnjaci (čije se samo ime sistematski pokušavalo zatrijeti još od vremena duge osmanlijske okupacije) i mnoge druge manjine nisu bili ravnopravni građani u novonastaloj državi.

Pitanje da li je Gavrilo Princip bio heroj ili terorista ovisi o tome koga pitate. Nažalost, historija na Balkanskom poluotoku ima različite verzije, jer postoje različiti politički interesi i pogledi na svijet. Za mnoge bosanske Srbe Gavrilo Princip je bio heroj, jer se zalagao za oslobođenje (ma kojeg) naroda od austrougarske okupacije. Za mnoge Bošnjake i bosanske Hrvate on je bio terorista, jer je vršio teror i zalagao se da Bosna i Hercegovina postane dio druge države: Kraljevine Srbije. Kao što ste vjerovatno već zaključili, imam pragmatičan i kompleksan prilaz po ovome pitanju. Princip je bio borac za slobodu, jer se borio protiv austrougarske okupacije, ali je u isto vrijeme bio i terorista u pravom smislu te riječi, jer je za postizanje svoga cilja koristio teror, što je i sam izjavio tokom sudske rasprave u Sarajevu. Može biti da se on borio za oslobođenje Bosne i Hercegovine od austrougarskih okova, ali se u isto vrijeme zalagao za pripajanje njegove domovine Kraljevini Srbiji, ma kako idealističke i dobrovoljne njegove ideje o jugoslavenskom zajedništvu bile. Taj naum, ma kako retrospektivno ili revizionistički moje stajalište zvučalo, ne može biti prikazano u potpuno pozitivnom svjetlu. Da su se Princip i “Mlada Bosna” nekim slučajem borili za ponovno obnavljanje davno izgubljene nezavisnosti Bosne, Gavrilo Princip bi, iako još uvijek terorista, mogao biti okarakterisan i kao bosanski patriota i heroj, koji se borio za nezavisnost svoje matične države. Svojim djelovanjem Gavrilo Princip je samo pomogao da njegova domovina Bosna i Hercegovina po okončanju Prvog svjetskog rata samo zamjeni austrougarske novim srbijanskim okovima. U mnogim država ovakvo djelovanje bi se okarakterisalo izdajom ili kvislinštvom, mada je pitanje političkog identiteta i samosvijesti Bosne i Hercegovine u tadašnje vrijeme izrazito kompleksno, upravo zbog višestoljetne osmanlijske okupacije i višedecenijskog dejstvovanja nacionalističkih pokreta iz Srbije i Hrvatske, koji su pokrenuti još iz vremena najvećeg plamena talasa nacionalizma širom Evrope, tj. od sredine 18. stoljeća.

Odmah po završetku Prvog svjetskog rata politička elita Londona i Vašingtona je vjerovala da je konfederacija najbolje rješenje za istočnu i centralnu Evropu, jer su smatrali da stvaranje nacionalnih država ne bi donijelo stabilnost evropskom miru. Već pomenuti historičar Mazower tvrdi da su američke i britanske političke elite, podržane od strane američkog predsjednika Wilsona, bile ubijeđene da mnogi minoritetski narodi u novom poretku trebaju da budu asimilirani u nove nacije kao npr. čehoslovačku (predvođene Česima), poljsku, jugoslavensku (sa srpskim majoritetom) itd., na što mnogi Jevreji, Romi, Slovaci, Nijemci, Hrvati i Makedonci nisu bili spremni. Ova utopijska ideja je ipak živjela sve do pada Berlinskog zida 1989. godine i kolapsa komunističkog sistema u istočnoj Evropi, kada je svakom postalo jasno da nije bilo moguće stvarati novi identitet za milione ljudi na osnovama novijih državnih tvorevina, kao što su bile Čehoslovačka, Jugoslavija i Sovjetski savez.

Međutim, ako je željena asimilacija igdje uspjela onda je to upravo u Bosni i Hercegovini u kojoj je još od sredine 19. stoljeća bosanski narod bio pod uticajem prvo srpskog a onda i hrvatskog nacionalističkog talasa, koji su posebno ciljali na pravoslavno i katoličko stanovništvo Bosne i Hercegovine. Svaka rasprava po ovom pitanju se tabuizira, problematizira i relativizira, što svakako i danas ide na ruku kako velikosrpskim, tako i hrvatskim nacionalistima.

Neosporna je činjenica da u Bosni i Hercegovini, ma kako bili slični po izgledu i govoru sa našim susjedima, postoji zaseban identitet, čak i danas, preko stotinu godina od početka pokušaja asimilacije i promjene bosanskog etničkog identiteta, što je u velikoj mjeri urodilo plodom. Zato je pitanje Principovog nasljeđa, tj. da li je bio heroj ili terorista u neku ruku irelevatno. Za Balkan je puno bitnije da se ozbiljno pozabavi sa što objektivnijim tumačenjem historije, i to naučne historije koja bi potpuno bila oslobođena nacionalnih, ideoloških i političkih interesa i uticaja, a to uključuje, između ostalog, odbacivanje mita o primordijalnoj srpskoj naciji koja po definiciji polaže puno pravo na teritorije i narode zapadnog Balkana, pojasniti stvarne političke ciljeve južnoslavenskog ujedinjenja, utvrđivanje srpske dominacije kako u Kraljevini tako i u federativnoj Jugoslaviji, te objasniti višedecenijsko ignorisanje postojanja specifičnosti bosanskog identiteta i dugotrajno političko-nacionalističko djelovanje protiv njega (kao i drugih naroda ili nacija), koje je nažalost i na stogodišnjicu Principovog pucnja u Sarajevu uveliko aktivno, bilo ono latentno ili potpuno otvoreno. Isto tako je potrebno obračunati se sa npr. utopijskim traženjem “čiste” hrvatske ili bosanske/bošnjačke etnije i romantično-nacionalističkim pokušajima viđenja drevnih država ili plemena i naroda kao pretečama modernim državama Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. A kada budemo htjeli istinski upoznati i prihvatiti našu balkansku prošlost, moći ćemo prihvatiti i ulogu Gavrila Principa i svih drugih događaja na Balkanu oko kojih se i dan-danas vode žustre bitke i polemike.

Literatura
Mazower, Mark. Dark Continent, London: Penguin Books, 1998. Print.
Kishlansky, Mark et al. Civilization in the West, Volume C: Since 1789. New York: Pearson, 2006. Print.
Norris, David A. »Two Shots That Shattered The World« History Magazine June/July (2014): 31-36. Print.
”The Hearing of Gavrilo Princip – 12 October 1914.” www.ucis.pitt.edu. University of Pittsburg. Web. 27. juni 2014. http://www.ucis.pitt.edu/eehistory/H200Readings/Topic6-R3.html

Tekst prvobitno objavljen na portalu tacno.net 29. juna 2014.

S ponosom naprijed

Zemlja kojoj je nezavisnost bila uskraćena 500 godina, ljudima čiji ponos, identitet i samopouzdanje su stoljećima bivali sistematski srozano i decimirano, bh. društvo koje je donedavno bivalo uništavano u razarajućem ratu: Bosna i Hercegovina i njeni građani danas imaju šansu da, pored svih nedaća, stvaraju sebi bolju budućnost. Jedan od imperativa tog cilja je obnavljanje nekadašnjeg ljudskog ponosa, samopouzdanja i vjerovanja u sebe i svoje sposobnosti. Danas nemamo mnogo čime da se dičimo, zahvaljujući svemu ovome gore navedenom, a svakodnevnica nam je uglavnom obojena pesimizmom i osjećajem manje vrijednosti. Ali ako ima nešto što nam daje tračak nade i put kojim trebamo svi da idemo, to je nogometna reprezentacija Bosne i Hercegovine, koja će sljedećih nekoliko sedmica igrati na Svjetskom prvenstvu u Brazilu. Za mene su oni već moralni pobjednici, ma kakav rezultat donesu kući, jer su, pored svih nedaća, prepreka i teškoća, koje su pratile i Savez i državu BiH, ipak uspjeli izboriti nastup na najvećoj nogometnoj smotri i donijeti tako potrebnu radost naciji. To je urađeno prvenstveno teškim radom i vjerovanjem u sebe i svoje sposobnosti. A bilo smo osuđeni da padnemo…

Budimo ljudi, vjerujmo u sebe i koračajmo ponosno! Sretno, Zmajevi!

Konačno historijska utakmica?

Do sada smo, svi mi koji smo vatreni navijači fudbalske reprezentacije Bosne i Hercegovine, govorili za neki važan susret da se radi o historijskoj utakmici. Zbog toka događaja, smatram da to nije bio slučaj. Britanski premijer Winston Churchill je jednom izjavio: “History will be kind to me for I intend to write it” – “Historija će mi biti naklonjena jer je mislim sam napisati”. Znači, pobjednici uvijek pišu historiju. Mi nećemo imati historijsku utakmicu sve dok u jednoj takvoj važnoj utakmici ne pobjedimo i ne plasiramo se na neko veliko takmičenje ili čak osvojimo fudbalski trofej. Do tada će svaka takva utakmica samo biti i ostati jedna od VAŽNIH utakmica… i samo to.

Do sada smo imali nekoliko VAŽNIH utakmice, kao npr. ona protiv Danske 2004. kada nam je bila potrebna pobjeda, ali smo nažalost odigrali samo 1-1. Da smo pobijedili išli bi direktno na Evropsko prvenstvo u Portugalu.

Ili one dvije utakmice u baražu protiv Portugala 2012, kada smo izgubili sa 6-2.

I bilo je još sličnih utakmica kao npr. protiv Rumunije i Francuske, ali jednostavno nismo imali, između ostalog, sportske sreće i iskustva.

Veliki sovjetski filmski režiser Andrej Tarkovski je napisao “daj mi krv, kulturu i historiju i sa sigurnošću ću napraviti dobar film”. Mislim da je došlo vrijeme za istinsku prvu historijsku utakmicu reprezentacije Bosne i Hercegovine, koja će nas po prvi put u historiji naše domovine odvesti na jedno veliko fudbalsko takmičenje, tj. Svjetsko prvenstvo u Brazilu sljedeće 2014. godine.

Uvjeren sam da je naša reprezentacija stekla veliko fudbalsko iskustvo, a to jedna generacija stiče samo teškim radom, trudom i disciplinom, ali i stvaranjem pobjedničkog mentaliteta, koji smo mi počeli sticati već nekoliko zadnjih evropskih i svjetskih kvalifikacija. U ovim kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo smo zaista dominirali grupu i izgubili samo nekoliko poena. Međutim, u grupi smo sa izuzetno prgavom i tvrdom ekipom kakva je Grčka i nalazimo se u situaciji, gdje, pored odlične igre naših Zmajeva, u zadnjoj kvalifikacionoj utakmici tražimo direktan prolaz na Svjetsko prvenstvo.

Protivnik je Litvanija. Nije neki spektakularan protivnik, pobjeđivali smo ih prije. Međutim nema više lakih protivnika, i zato se nadam da će naša reprezentacija sa Džekom, Ibiševićem, Spahićem i Pjanićem odigrati profesionalno i pobjednički ovu utakmicu i da će nas po prvi put u historiji odvesti na jedno veliko fudbalsko takmičenje, jer su to zaslužili igrači, ali i svi građani Bosne i Hercegovine. E vidite, to bi bio, za našu zemlju i sve Bosance i Hercegovce istinski historijski događaj. Događaj koji bi hiljadama ljudi ulio barem malo nade u bolje sutra, ali i podstaknuo da bude svjestan stanja u kojem se nalazi i eventualno krene naprijed u svijetliju budućnost.

Mi smo narod kojem je potreban fitiljski start, a kad živimo u vremenu teškog življenja koje je prošarano i determinirano nesposobnim i ciničnim do boli političkim elitama, jedna od grančica svjetlosti u koju grčevito polažu nadu Bosanci je upravo fudbalska reprezentacija. U jednu ruku mi je žao tih momaka što je ogroman teret, cijele bh. nacije, položen na njihova leđa. A s druge strane, oni su upravo zbog toga jedni od nekoliko istinitih heroja Bosne i Hercegovine koji utakmicom i pobjedom nad Litvanijom potencijalno mogu povesti svoju državu i narod u jednom novom, pozitivnom pravcu. A to bi bio historijski trenutak i podvig od ogromnog značaja, i za njih kao pojedince i cijelu bh. naciju.

O knjizi “Bosna i Hercegovina: budućnost nezavršenog rata”

Knjiga “Bosna i Hercegovina: budućnost nezavršenog rata” je nezaobilazno štivo koje će uvesti čitatelja u politička dešavanja na Balkanu u posljednjih dvadesetak godina, ali i otkriti razloge konflikta, pa čak i ponuditi rješenje bosanskog Gordijevog čvora.

Knjigu su napisali dva vodeća bh. pisca, publicista Ivan Lovrenović i pisac Miljenko Jergović. Ovo djelo je podijeljeno u tri dijela. U eseju “Sam u Bosni” Jergović nas upoznaje sa likom i djelom Ivana Lovrenovića. On ujedno na vrlo vješt način dočarava dešavanja koja su vodila ka ratu u Bosni i Hercegovini, odnosno nakane srbijanskog predsjednika Miloševića i hrvatskog predsjednika Tuđmana da podijele Bosnu i Hercegovinu što je rezultiralo velikoj tragediji u kojoj su nastradile hiljade nevinih žrtava. “U Sarajevu i u Bosni bilo je vrijeme strepnje i straha. Postalo je izvjesno da će biti rata, ali se nije znalo ni kakvoga rata, ni tko će ga sve, i protiv koga, voditi.”[p. 22]

Drugi dio knjige je tzv. biografski intervju u kojem se, kroz otvoren razgovor, upoznajemo sa Lovrenovićevim gotovo cjelokupnim životom, sa jako mnogo detalja i trenutaka iz njegove prošlosti. Kroz Lovrenovićevu prošlost, upoznajemo i njegovu porodicu, npr. baku i djeda, te kako su oni razmišljali u svoje doba. “Bakina ‘politika’ bila je manihejski jednostavna, ona je sve djelila na naše i njihove, na nas i njih.” [p. 44]

Lovrenović je spominjao i djedova razmišljanja o načinu življenja njegovih sugrađana druge vjere: “Divio se, recimo, načinu na koji Muslimani umiju napraviti užitak s malim: akšamluk s mrvom sira, kriškom paradajza, poluokom rakije, teferič na livadi, u hladu, uz tekuću vodu..:” [p. 137]

Lovrenovićevi osvrti na osobnu prošlost daje nam suptilnu sliku nekadašnjeg života u Bosni i Hercegovini, ali i međuljudskih i međuetničkih odnosa, tako da, naravno, navodi i onu manje tolerantnu stranu, tj. kakve su se pogrde i psovke iznosile naspram Bošnjaka, Srba i Hrvata.

Bilo mi je interesantno čitati o Lovrenovićevom zatvaranju za vrijeme Jugoslavije, a posebno me dojmila, pa i nasmijala, jedna anegdota u  kojoj Lovrenović spominje jednog svog cimera, Alojza, koji je bio profesionalni provalnik. Alojz je sljedeće rekao kada je vidio Lovrenovićev papir za pritvaranje: “Au, protiv naroda i države, e žao mi je, mene čeka sigurnih pet godinica, a ali s tobom se ne bih mijenjao nipošto…” [p. 80]  

Lovrenović nam također otkriva njegov ambivalentan stav prema Titu. On mu najviše zamjera što je bio privrženik lenjinističkog načina političkog mišljenja i vladanja, te da je 1971. propustio šansu da podrži reformiste i Jugoslaviju okrene prema demokratiji i Evropi. [p. 86]

Dobar dio razgovora otpada, naravno, na situaciju u Bosni i Hercegovini, a Lovrenović govori i o “muslimanskom” pitanju u Jugoslaviji, odnosno identitetu Bošnjaka. “… sve tamo od odlaska Osmanskoga Carstva i dolaska Austrije 1878. godine pa do prvih decenija komunističke Jugoslavije, te ljude se na razne načine pokušava, nekad vrlo agresivno, nekad umiljato-prijetvorno, pretopiti u nešto drugo, u nešto što oni nisu, i činjenica da to pretapanje nije uspjelo najbolje govori da su, ako ništa drugo, uvijek jako dobro znali – što nisu, kao i da su uvijek imali itekako budnu svijest o tome. Govorio sam ti već o maniji popisivanja i izjašnjavanja u ranim godinama Jugoslavije. Živo se sjećam: sjedimo u školskim klupama, možda u drugom, trećem razredu niže realne gimnazije (to je pedesetpeta, pedesetšesta), ulazi direktor s nekakvim tefterima i počinje strogo prozivanje s jednim pitanjem: što si po nacionalnosti. Svi Srbi odgovaraju tečno i snokta, Hrvati tiše i malo kao gledajući preda se, ali bez dileme. Od Muslimana samo jedan spremno odgovara: ‘Srbin’, dok svi ostali šute pa im se pitanje mora ponavljati te direktor postaje nervozan a to je opasno jer onda hoće i da zgrabi za uši i dušmanski drmusa ili da opali težak šamar po lijevom i po desnom obrazu. Moj najbolji drug i komšija i nakon trećeg pitanja šuti, a onda direktor ljutito zaključuje proceduru i upisuje “odgovor”: “Srbin, ja šta si nego Srbin!” [p. 89-90]

Glavnica knjige je njezin treći dio, Lovrenovićeva “Dvadesetjedna teza”, u kojim autor izlaže pregled svojih analiza savremene Bosne i Hercegovine. On kreće sa uvodom i kritikom uređenje dejtonske Bosne i Hercegovine, tj. on smatra da je Dayton onemogućio domaćoj političkoj strukturi da ostvari puni razvoj i osamostaljenje, te da je zemlju ostavio u vječnoj adolescenciji. On također kritikuje međunarodnu zajednicu da je svjesno napravila permanentni status quo, kako bi ona mogla da djeluje u svakom trenutku onako kako joj je po volji: “stanje neizvjesnosti i stagnacije – jedini ‘smišljeni’ plan koji međunarodna zajednica ima u vezi s Bosnom i Hercegovinom.” [p. 153]

Ivan Lovrenović onda analizira etnički i individualni identitet u BiH, srpsku i hrvatsku etnopolitiku, ali i važnu ulogu Bošnjaka kao aksiom opstojnosti Bosne i Hercegovine. Autor također analizira to balkansko prokletstvo kroz stoljeća – težnju za dominacijom nad drugima, od Turaka, preko Austrougara, srpske kraljevske Jugoslavije, Pavelićeve NDH, pa do komunističke Jugoslavije u kojoj je dominirao srpski kulturni unitarizam. On naravno završava tezu sa današnjim stanjem u Bosni i Hercegovini: u Republici Srpskoj imamo nacionalnu dominaciju Srba nad Bošnjacima i Hrvatima, a u Federaciji BiH na razini entiteta dominaciju Bošnjaka i Hrvata nad Srbima, Bošnjaka nad Hrvatima, te u pojedinim kantonima dominaciju većinske nacije nad manjinskom. [p. 174]

U sljedećih nekoliko teza Lovrenović majstorski analizira neke od važnijih bosanskih boljki, a to je strah (kao osnovni refleks, koji upravlja političkim odnosima između tri etničke zajednice u BiH) te tri kulturna nacionalizma – gdje je srpski nacionalizam, po pretenzijama nenadmašiv, uvijek negirao jezike, identitete i literaturu susjednih naroda; gdje je hrvatski uvijek osjećao mitsku ugroženost od srpske kulture, ali i vodio politiku asimilacije i nepriznavanja zasebnosti prema Bošnjacima, te modernog bošnjačkog nacionalizma koji ima sve tipske pojave nacionalizma i ekskluzivizma.

Ma kako crna i distopijska slika Lovrneovićeve Bosne i Hercegovine nam bila, on u svojim tezama i analizama daje i odgovor, pa i rješenja bosanskog etničko-političkog mrcvarenja, a to je da narodi Bosne i Hercegovine trebaju prvo imati osjećaj samokritičnosti, odbaciti strah od kompromisa, te prihvatiti druge identitete onakvim kakvi jesu.

Lovrenović knjigu završava svojim esejističkim portretima Franje Tuđmana i Alije Izetbegovića. Ovo je knjiga koja je od historijske važnosti za shvatanje prošlosti i sadašnjosti države Bosne i Hercegovine, te identiteta njenih naroda.