Satellite image of Bosanski Šamac

I have just put these satellite images together to get the perspective of the flood devastation in my hometown Bosanski Šamac and the rest of the region. Click image for larger view.

Bosanski Šamac, before and after the flood.
Bosanski Šamac, before and after the flood.

Here is a little animation of the same images. Click image for larger view.

Bosanski Šamac, before and after the flood.
Bosanski Šamac, before and after the flood.

Floods in the Balkans

I will keep this post short. Last week an extraordinary floods hit the western Balkans, especially Bosnia and Serbia.

In just three days three months’ worth of rain has fallen on Bosnia, which is the worst floods since rainfall measurements began 120 years ago. The chaotic situation affected more than a quarter of Bosnia’s 4 million people. The destruction of  cities, towns and villages is easily comparable to the country’s 1992-95 war.

Topcic polje near Zenica, 120 kms north of Sarajevo, Bosnia, on May 15, 2014. (AP Photo/Amel Emric)
Topcic polje near Zenica, 120 kms north of Sarajevo, Bosnia, on May 15, 2014. (AP Photo/Amel Emric)

At least 40 people have died in western Balkans and tens of thousands of others have fled their homes. Tens of thousands of dead livestock pose serious health risk to the people in the region.

Bosnian worker prepares to take away dead cows from a farm near the Bosnian town of Bosanski Samac along river Sava, 200 kms north of Bosnian capital of Sarajevo on May 20. A new calamity emerged Tuesday in the flood-hit Balkans even as emergency workers battled overflowing rivers and evacuated thousands tons of drowned livestock were posing a health hazard. With the rainfall stopping and temperatures rising, the withdrawing floodwaters revealed a harrowing sight: thousands of dead cows, pigs, sheep, dogs and other animals that were left behind after their panicked owners fled rapidly advancing torrents.(Amel Emric/Associated Press)
Bosnian worker prepares to take away dead cows from a farm near the Bosnian town of Bosanski Samac along river Sava, 200 kms north of Bosnian capital of Sarajevo on May 20. A new calamity emerged Tuesday in the flood-hit Balkans even as emergency workers battled overflowing rivers and evacuated thousands tons of drowned livestock were posing a health hazard. With the rainfall stopping and temperatures rising, the withdrawing floodwaters revealed a harrowing sight: thousands of dead cows, pigs, sheep, dogs and other animals that were left behind after their panicked owners fled rapidly advancing torrents.(Amel Emric/Associated Press)

On top of everything, there is an additional hazard: leftover land mines. Floods have disturbed known mine fields and erased many of markers that had been placed to warn people away.

Bosnian soldiers repair mine warning signs in fields near the banks of a river that flooded near the town of Visoko, 30 km north of Sarajevo, on Tuesday May 20, 2014. The flooding has unearthed landmines left over from Bosnia's 1992-95 war and washed away the signs that marked them. (AP Photo/Sulejman Omerbasic)
Bosnian soldiers repair mine warning signs in fields near the banks of a river that flooded near the town of Visoko, 30 km north of Sarajevo, on Tuesday May 20, 2014. The flooding has unearthed landmines left over from Bosnia’s 1992-95 war and washed away the signs that marked them. (AP Photo/Sulejman Omerbasic)

My hometown Bosanski Šamac (Šamac) is in the middle of the flooding catastrophe. It is placed at the shores of the largest rivers in Bosnia: Sava and Bosna. The town’s streets look more like Venice, and water has reached roofs of many houses.

Town of Bosanski Samac, the northern Bosnia.
Town of Bosanski Samac, the northern Bosnia.

Thousands of people were hastily evacuated to neighboring towns, including members of my family.

A Slovenian army helicopter team rescues a small baby on May 17 in the village of Tisina, near Bosanski Samac, northern Bosnia-Herzegovina. The rest of the baby's family was evacuated later on, the rescue team said. (Rok Einhauer/Slovenian Army via Associated Press) #
A Slovenian army helicopter team rescues a small baby on May 17 in the village of Tisina, near Bosanski Samac, northern Bosnia-Herzegovina. The rest of the baby’s family was evacuated later on, the rescue team said. (Rok Einhauer/Slovenian Army via Associated Press) #

People in the region need especially water, hygienic articles, food, cleaning equipment and everything else needed to ease the suffering of people in the region.

Bosnian people evacuated from their flooded homes take shelter at a sports center in the northern Bosnian town of Odzak on May 19, 2014. (AP Photo/Amel Emric)
Bosnian people evacuated from their flooded homes take shelter at a sports center in the northern Bosnian town of Odzak on May 19, 2014. (AP Photo/Amel Emric)

Just to put into perspective the range of the flooding in the Balkans, take a look at this map.

The flooding in Bosnia, Serbia and Croatia
The flooding in Bosnia, Serbia and Croatia

If you will you can help Bosnia’s population by donating this project (click on the banner bellow or go to the website: Help Bosnia and Herzegovina). I know people behind it, I vouch for their credibility and I know that every cent donated will get into right hands. Thank you.

 

See more pictures from the Balkans: The Atlantic,  Boston.com.

Ponovo u Bosni

Nakon trosedmičnog boravka u Bosni i Hercegovini, od sjevera do juga (sasvim bukvalno!) i 27 sati neprekidne vožnje od Neuma, preko Dalmacije, Austrije i neizbježne Njemačke, konačno smo se vratili u hladnu i kišovitu Dansku. Kao i prije dvije godine, Danska nam je priredila “sjajan” doček u vidu neviđenog pljuska koji nas je pratio skoro od granice pa do Vejlea. U nekoliko rečenica ću pokušati dočarati doživljaje u domovini u julu mjesecu.

Nikada prije se nisam radovao ljetnjem odmoru kao ovog ljeta. Obično sam se pripremao za ljetovanje svega nekoliko dana prije, ali ovoga puta me groznica uhvatila makar tri sedmice prije. Da li je to bilo zbog posla ili zbog izrazito nestabilnog i prohladnog vremena? Ne znam, ali znam da sam odlučio provesti ovo ljeto sa suprugom i kćerkicom nekoliko sedmica u našoj Bosni.

Bos. � amac

Četvrtog jula smo krenuli u našoj Vectri, a moji roditelji su nas pratili svih 1800 km u svome Mitsubishiju. Put kroz Njemačku je, iznenađujuće, lagano prošao s obzirom da smo se svi pribojavali kako će sve to podnijeti naša dvoipogodišnja kćerka. Predvečer smo našli manji hotel nekih stotinjak kilometara u Austriji i tu prespavali. Ujutro smo doručkovali i uputili se u pravcu Bosne. Bez većih problema, osim sporadičnih i nevjerovatnih kišnih pljuskova koji su nas pratili i prethodni dan u Njemačkoj i bespotrebnih prometnih zastoja u Sloveniji, u moj rodni Bosanski Šamac smo stigli oko 16 časova. Dajdža i dajžinica su nas odlično primili, a bilo mi je posebno drago ponovo sresti moje mlađe rođake Rasima i Harisa. Također mi je bilo drago vidjeti sam grad. Iako sam ga zadnji put posjetio prije dvije godine i tamo se nije desilo bog zna velikih promjena, bio mi je malo draži, ljepši i uređeniji. Umjesto kod dajdže, smjestili smo se u nanin stan, u samom centru grada. Otkako je nana umrla prošle godine, stan je bio prazan (ljudima), pa smo ga mi koristili kao bazu tokom boravka u gradu. Da li što smo bili sami u stanu, ali bili smo pravo opušteni i nismo nigdje žurili. Prije dolaska u Bosni, obećao sam drugu u Šamcu, Olji, da ćemo se i vidjeti. Nisam ga slagao. Prvo smo se, sasvim slučajno, sreli u središtu grada, a sutradan smo se našli u kladionici gdje se nekada nalazila prodavnica “Merkur” i dugo pričali o svemu i svačemu. Sljedeći dan smo zajedno sa suprugom prošetali gradom kako bih snimio zanimljive mi dijelove grada. Snimio i fotografisao sam središte grada, džamiju Aziziju, katoličku i pravoslavnu crkvu sa svojim ogromnim tornjem. Navodno, pop nije mogao dopustiti da katolička crkva preko puta ima viši vrh, pa je naredio da se sagradi toranj koji bi nadvisio obje Božje kuće.

Pravoslavna crkva u Bos. Samcu

Snimio sam i nogometni stadion i ulicu gdje sam nekada stanovao. Zvala se Edvarda Kardelja, a sada je Cara Dušana. Nemam ništa protiv Dušana, ali po nekakvoj logici, s obzirom da se radi o stranom državniku, ta ulica se mogla nazvati i Cara Hirohita, a bogami mi nekako i ljepše zvuči. Također sam fotografisao “moju” nekadašnju zgradu u kojoj sam živio, kao i osnovnu i srednju školu, da bi fotografisanje za taj dan završio na rijeci Savi.

Jedno dva dana smo proveli upravo na Savi, kupajući se na plaži. Iako je plaža daleko bila od prijeratnog sjaja i ljudske vreve, bilo nam je ugodno, a sreli smo i nekoliko prijatnih Šamčana. A sjećam se tih naših odlazaka na rijeku tokom ljeta. Doduše, uglavnom smo išli na ušće Bosne, a dosta rjeđe na Savu. Znate, prije agresije na BiH, građani Bosanskog Šamca su se dijelili na Bosnare i Savare. Eto, izgleda da sam ja bio Bosnar. Samo mi je žao što se ne okupah na Bosni.

Posjetili smo i Odžak, gdje se ženio mamin nećak. Svadba je bila održana u gradskom hotelu i cijela organizacija je bila na zavidnom nivou. Jedan dan smo supruga, kćerka i moji roditelji posjetili Gradačac, odnosno maminu sestru koja ima kuću u blizini termalne banje “Ilidža”. Supruga i ja smo prošetali gradom koji je zaista bio lijep, čist i uredan. U više navrata smo imali priliku vidjeti natpise neke eko-organizacije. Pod nesnošljivim vrućinama smo prošli glavnom ulicom, došli do Trga Alije Izetbegovića, prošli pored džamije Husejnije i popeli se kamenim stepenicama i prošetali kaldrmom do lijepe Gradine – kule Husein-kapetana Gradašćevića. S nje smo imali fantastičan pogled na gradačačka naselja, ali i na dijelove Posavine. U daljini smo mogli vidjeti Modriču i Bosanski Šamac. Kada smo se vratili u Šamac, otišli smo do dajdžine kuće, gdje smo organizovali roštiljanje.

Gradina, Gradacac

Zaboravio sam spomenuti nešto što je osobito za Bosnu – ljude. Na svakom koraku se čovjek može upustiti u razgovor, a da ga sâm i ne traži. U ovoj zemlji je tako lako popričati sa neznancem, čuti njegovu životnu priču da me to zaista fascinira. Ta toplina, ta susretljivost dobrog bosanskog čovjeka mi posebno nedostaje u Danskoj.

Prvog dana u Šamcu, dok smo čekali moju mamu da izađe iz jedne banke, obratio nam se Martin, jedan stariji čovjek koji je sjedio na klupi.
“Dođi, curice, sjedi ovdje! Pusti mamu, boljeće je ruke!”, govorio je čovjek sjede kose i nasmijanog, vedrog lica. Ruke su mu bile naslonjene na drveni štap, a pored njega su se nalazili lijekovi i njegova zdravstvena knjižica. Bio mi je simpatičan, pa smo mu se približili. Pričao nam je kako ga bole noge, te da stalno ide u Dom zdravlja kako bi mu dali nove lijekove. Saznali smo da je jako volio svoju ženu Petru koja je umrla prije nekoliko godina. Na grob joj ide svakog dana. Radio je kao trgovački putnik, proputovao je cijelu bivšu Jugoslaviju, pa je stigao i do Bileće, odakle je moja supruga. Za tih pola sata, koliko smo proveli sa Martinom, čuli smo gotovo bukvalno cijelu njegovu životnu priču. Mogu slobodno reći da u Danskoj nisam imao priliku razgovarati s neznanim osobama na ulici. Eto, takvi su ljudi tamo gore, a ovakvi su ovdje u Bosni.

Marsalova, Sarajevo

Nakon četiri-pet dana u Posavini, rano ujutro krećemo za Sarajevo, a roditelji ostaju u Šamcu. Nakon četiri sata poprilično lagodne vožnje, u 10 časova stižemo u glavni grad Sarajevo. Kroz Rajlovac i Ilidžu, stižemo u Hrasnicu, gdje žive Amrin brat i njegova porodica, a trenutno su joj tu i roditelji. Sljedećih desetak dana ćemo provesti u Sarajevu gdje ćemo se odlično provesti i odmoriti. S obzirom da su nas u Bosni dočekale paklene vrućine (uvijek između 33 i 40 C), više puta smo se vozili do Termi na Ilidži, prvoklasne bazene gdje smo se i kupali, sunčali i odmarali. Na jednom od mnogobrojnih bazena su bili i vještački talasi, tako da smo se osjećali kao na moru. Zapravo, to nas je i nagnalo da promjenimo prvobitni plan odlaska na more, pa smo odlučili da otkažemo more, produžimo boravak u Sarajevo i eventualno posjetimo Bihać i Plitvička jezera. Tokom boravka u Sarajevu imali smo Hamin (Amrin brat) “golf” na raspolaganju s kojim smo se vozili cijelim gradom. Prvi dan smo supruga i ja htjeli posjetiti centar Sarajeva. Bio je to 11. juli, dvanaestogodišnjica od srpskog genocida nad Bošnjacima u Srebrenici. Kao i svake godine, padala je kiša. Tokom tri sedmice našeg boravka, taj dan je jedini bio kišovit! Vozili smo se autobusom od Hrasnice do Ilidže, odakle smo onda uzeli tramvaj do centra grada. S obzirom da je bilo oblačno i kišovito vrijeme, Sarajevo mi se činilo poprilično tmurno sa svim svojim sivim soliterima. Međutim, sljedećih dana smo Sarajevo gledali isključivo okupanim u suncu i tada je cijeli grad djelovao svjetlijim i procvalim. Nove građevine, bilo da su u staklu ili betonu, su bile dosta izraženije nego tog kišnog dana. Kada starije zgrade budu renovirane, mislim da će i Sarajevo biti mnogo ljepše. E sad, kada bi se uz to još i povelo malo više računa o urbanom uređenju grada, mojoj sreći ne bi bilo kraja!

Piramida Mjeseca

Sutradan smo golfom otišli u Visoko kako bi posjetili tzv. Bosanske piramide. Poveli smo i nećaka Harisa. Nakon kraćeg lutanja visočkom okolinom, došli smo do “Piramide Mjeseca”. Naišli smo do jednog starijeg čovjeka koji nam je pokazao put do brda. Zvao se Mustafa i bio je iz Janje kraj Bijeljine. Bilo mu je drago kada sam mu rekao da sam njegov zemljak, iz Posavine.
“Ljudi su tamo na sjeveru dobri. Pitomi. Ovi ovdje ništa ne valjaju!”
Nakon prolaza kroz jednu šumicu, došli smo do uske staze koja je vodila ka vrhu brda. Pribojavali smo se zmija, pa smo se pažljivo penjali uz stazi. Nakon par stotina metara smo došli do prvog platoa sa kamenim pločama. Nisam nikakav ekspert, ali mi se definitivno čini da su ploče postavljene ljudskom rukom. Naišli smo na još nekoliko iskopina sa sličnim bijelim pločama.
Uz stazu su bile postavljene improvizirane kafane, gdje se prolaznik mogao okrijepiti, sakriti od neumoljivog bosanskog sunca. Pored jedne takve “kafane” sjedila je jedna žena i njeno dijete. Nije bilo nikakvih posjetilaca, a ona nam je ponudila da sjednemo i da se odmorimo. Kroz priču smo shvatili da teško živi, da nemaju velika primanja. Ona prodaje sokove i kafu turistima u prolazu. “Prošle godine ih je bilo puno više. Za mjesec dana smo znali zaraditi i 500 maraka. Ove godine nema puno posjetilaca.”
Posjetili smo još nekoliko platoa, vratili se do žene koja nam je pokazala alternativni put kojim se možemo vratiti nazad do auta, koji sam parkirao u avliju Mustafe iz Janje.
Bio je to zanimljiv susret sa visočkim piramidama, fotografisao sam ta brda i vidio nekoliko iskopina na Piramidi Mjeseca. Nismo vidjeli te tunele koje su otkopali na Piramidi Sunca, ali mislim da je cijeli projekat zanimljiv i smatram da bi od svega toga i moglo biti nešto, nešto spektakularno, ne samo za ovu zemlju već i cijeli svijet. Sačekajmo još koju godinu i dobićemo odgovor!

Na putu nazad za Sarajevo, skrenuli smo u Ilijaš kako bi se susreli sa dječakom iz Srebrenice kojem smo mi tzv. sponzori. Dječak živi sam sa svojom mamom. Oca je izgubio u, već spomenutom, stravičnom srebreničkom genocidu 1995. godine. Nakon manjeg lutanja po kojekakvim brdskim mahalama, uspjelo nam je pronaći njihovu kuću. Bio je to pomalo i dirljiv susret. Više godina se poznajemo, ali samo preko pisama i telefona. Bio je ovo prvi susret vis-a -vis. Dječak je tih i na prvi pogled nije posebno pričljiv. Mama je fina žena u kasnim tridesetim godinama i također je ostavila lijep utisak na nas. Pričali smo o tome kako im je bilo, kroz šta su prolazili nakon Srebrenice i rata uopšte, te kako žive sada. Rekla nam je da im je neka finska humanitarna organizacija izgradila kuću. Oni su živjeli na gornjem spratu, a njihova snaha na donjem. U posjeti im je bio i dječakov djed, koji se vratio u Srebrenicu. Nakon nekoliko sati provedenih s njima, uputili smo se prema Sarajevu. Bilo mi je drago što smo se konačno upoznali. Dječak je bio baš pametan i fin, i uvjeren sam da će od njega nešto biti, pogotovo zbog činjenice što se njegova mama zaista trudi da mu obezbjedi obrazovanje i izvede na pravi put.

Vrelo Bosne

U Sarajevu smo ostali više od deset dana, išli na bazene, posjetili vrelo Bosne, šetali gradom i Baščaršijom, ali jednog dana mi jednostavno sinu misao da idemo na more. Još jedanput mijenjamo mišljenje (baš smo teški!), pa odlučujemo ipak da odemo i do Jadranskog mora. U Neumu sam rezervisao tri noćenja u Hotelu Sunce gdje nam je baš bilo prijatno. Iako su temperature bile nesnošljive, imali smo klimatiziranu sobu, što nam je boravak na bh. moru učinilo još prijatnijim.

Neum je bio prepun domaćih i stranih turista. Ono što me je iznenadilo je veliki broj čeških, poljskih, talijanskih i izraelskih turista. Naš hotel je plasiran odmah uz plažu, koja je bila prepuna od zore do mraka, pa je uvijek bilo teško pronaći malo mjesta za naše peškire. Drago mi je što sam se sa kćerkicom najviše kupao, koja je samo govorila “neću sama plivati!” i “nemoj kosu!”.

Četvrti dan smo doručkovali, raskusurio se s recepcijom hotela, sjeli u auto i uputili se prema Danskoj. Bila je velika vrućina, ali smo izdržali vožnju pod balkanskim suncem sve dok nismo stigli u Austriju, gdje je zrak bio dosta podnošljiviji. Pred nama je bilo još petnaest sati vožnje.

Neum

Bio je ovo prvi pravi odmor u Bosni, jer smo uzeli četiri slobodne sedmice, od kojih smo tri proveli u Bosni. Po prvi put nismo nigdje žurili, a opet smo vidjeli svega, od Bosanskog Šamca, Odžaka i Gradačca, preko Sarajeva i Visokog, pa do neretvanske Hercegovine i bh. mora. Sve u svemu, svi smo bili zadovoljni, a posebno mi je bilo drago što je i kćerkica po prvi put bila u Bosni, koja je na svakom koraku, bilo da čuje mujezinov glas ili vidi rijeke i planine, govorila “ovo je Bosna”.
Biti ponovo u Bosni je bilo, do sada za mene, najveće zadovoljstvo. Iako smo se u Danskoj vratili ustaljenom miru i redu, pomalo mi nedostaje ona lucidnost, ljepota, vatrenost, ali i pitomost Bosne i bosanskog naroda.

 

April 17th, 1992

On April 17th Serbian forces occupied my town, Bosanski Šamac. My family and I fled to Gradačac three days later. Today is fifteen years ago I lost my town, my childhood, my country, my friends thanks to sick idiots from Belgrade who had ‘grand’ visions, political and territorial aspirations towards neighboring nations. May they and all brainless, thoughtless motherfuckers who support them rot in hell!

Bosanski Samac today

Athough I live 2,400 km away from my hometown, I can still see the fresh and present images of Bosanski Šamac. So, here they are, the first one showing my neighborhood (buildings) and second one showing the central (and crippled) park. Wow, there fell a lot of snow in town!
Thanks to Bojan and Ognjen who sent me images from Bos. Šamac.