I.
I, eto, vratila se moja mala porodica sa godišnjeg odmora koji nas je ovog ljeta odveo do Bosne, ali i Hrvatske. Put od Danske do Balkana smo prešli u Fabiji Comfort, a kao “slijepog putnika” imali smo moga brata koji nam se pridružio iz Kopenhagena.

Krenuli smo u petak 10. jula u 19 sati, nakon što smo došli s posla i nakon što sam odspavao jedno sat vremena. Većina puta je odlično prošlo, osim što smo imali ustaljenu gužvu kroz Hamburg i prokletu (da ne kažem jebenu) Sloveniju kroz koju smo puzali čitavih šest sati. Na granični prijelaz Šentilj smo stigli oko 10 sati ujutro i odmah su nas dočekale nepregledne kolone auta kroz cijeli Maribor i ostatak zemlje sve do Mecelja, tj. hrvatske granice. Išli smo tako sporo da smo, Tita mi, mogli ići pješke. Ponekad bi zastoji trajali po 15-20 minuta, a da se nismo pomakli s mjesta. Najviše me je iznervirala indiferentnost i debilnost slovenačkih vlasti i policiji, tj. nespremnosti da se išta učini kako bi se gužva koja je nastala od Maribora pa sve do hrvatske granice barem ublažila. Tek nakon četiri-pet sati migoljenja slovenačkim krkanskim putem primjetili smo policajca na motoru. Neizbježan je dojam da Slovenci svima onima koji idu prema Hrvatskoj ne žele pomoći i kao da kažu “Jeb’te se kad želite u Hrvatsku, a ne mislite ljetovati i ostaviti pare u našoj deželi!”. Naveliko prave autoputeve (koji su u velikoj mjeri finansirani od strane Evropske Unije), a ne žele ni da pomisle na prioritet izgradnje autoputa od Maribora do Mecelja, iako je ta dionica vjerovatno najprometnija u cijeloj zemlji. A da ne pričam o cijeni vinjeta koja košta ni manje ni više nego 30 eura! Za taj iznos sam dobio šest sati puženja kroz 60-ak kilometara Slovenije i takve gužve da se čovjek prosto osjeća poput najvećeg idiota. Uz to nisam vidio ni 100 metara vožnje po autoputu. Tako sam ogorčen na tu prokletu državu da sam odlučio bojkotovati svaki put kad me đavo pošalje u pravcu Balkana. Umjesto nekih 20 sati, putovanje od Danske do Bosanskog Šamca je, zahvaljujući slovenačkom putnom paklu, trajalo 24 sata.

II.
U Bosanski Šamac smo stigli u 19 sati, tačno 24 sata nakon polaska iz Vejlea. Kod dajdže dočekali su nas njegova porodica, ali i moji roditelji koji su u Bosni bili već gotovo mjesec dana. U mome rodnom gradu smo se zadržali svega tri dana. Obilazili smo familiju, sreo sam se sa drugovima Bojanom i Oljom, šetali smo gradom, par puta izlazili u restorane. Htjeli smo se okupati na Savi i Bosni, ali su obje rijeke bile nadošle, tako da se nismo uspjeli osvježiti tokom vrućina u Šamcu. Mama je htjela da proslavimo moj rođendan jer oni nisu bili u Danskoj kada sam ga imao, pa je naručila janje u Gradačcu koje smo okrenuli u dajdžinoj avliji. Bilo je interesantno vidjeti dajdžinu spravu koja je sama, pomoću motora, okretala janje na metalnom ražnju. Kada se samo sjetim kako sam, kada sam bio dječak, okretao ručno drveni ražanj… Također moram da spomenem kulturni šok koji je moja kćerkica doživjela s obzirom da nikada prije nije vidjela zaklano janje, pa je nekoliko puta pitala “je li mrtvo janje” i “hoće li hodati?”.

Negdje u centru grada sam na jednom štandu knjiga kupio roman Dvori od oraha Miljenka Jergovića, koji je, samo da usput kažem, zasad više nego odličan.

U Sarajevo smo stigli 15. jula nakon nešto duže vožnje od planiranog, najviše zahvaljujući gužvama u Rajlovcu. Odmah smo otišli u Hrasnicu gdje živi Amrin brat i njegova porodica. Tu su nas dočekali i njeni roditelji koji su bili u Bosni već skoro dva mjeseca. Sljedeći dan Amrini roditelji su nas sve odveli u restoran na vrelu Bosne jer su htjeli da proslave svoju 40. godišnjicu braka. Mi smo prošetali Ilidžom (bili smo smješteni u naselju Pejton u stanu Amrinih roditelja), prošli kroz predivni ilidžanski park sa svojih četiri restaurirana hotela i provozali se konjskim kočijama do vrela Bosne. Nakon večere, Amrin brat Hamo i moj šurjak Feko otišli smo na Koševo da gledamo utakmicu Evropske Lige između Sarajeva i Spartaka iz Trnave. Sarajevo je slavilo sa 1:0.

Sljedeći dan smo posjetili Amrinu sestru i šurjaka Feku u njihovom stanu na Ilidži. Poslijepodne Amra i ja smo otišli autom do grada. U tek renoviranoj knjižari Svjetlost kupio sam nekoliko knjiga: Molim te zapiši od Jasmina Imamovića, Ugursuz od Nedžada Ibrišimovića, Chicago Alla al-Aswanija, Glad od Knuta Hamsuna, Katarza od Zlatka Lukića i Lutka na koncu od Darija Džamonje. Kada smo krenuli kući, dojmio me prizor u ulici Ferhadija gdje smo ugledali jednu staricu kako sjedi pokraj izloga. U ruci je držala nekoliko malih buketa cvijeća ukusno aranžiranih. Amra me pogledala, a ja sam prišao starici i upitao da li prodaje bukete. Potvrdila je, a ja sam joj u ruku stavio triput više nego što je tražila, a ona je skoro zaplakala od iznenađenja. Bilo mi je pravo žao. Vjerujem da je tu sjedila dosta vremena u nadi da će prodati nekoliko buketića cvijeća, a ona je samo nenametljivo, gotovo neprimjetno, sjedila u uglu ulice i gledala prolaznike. Kasnije nam je Hamo rekao da ima vrlo puno ljudi koji dolaze iz drugih mjesta kako bi zaradili koju marku.

III.
Sljedeći dan smo Amra, Hamo i njegova supruga i ja otišli do Travnika gdje smo prošetali zidinama Starog grada, posjetili Zavičajni muzej, pojeli vjerovatno najbolje ćevape u životu u poznatoj ćevabdžinici Hari. Ja sam pojeo sudžukice i ćevape u lepini. Onda smo prošetali glavnom ulicom grada i vidjeli Šarenu džamiju. Nismo se htjeli zamarati bespotrebno, a bila je nekakva i omorina, pa smo odlučili krenuti nazad u Sarajevo. Bio je to odličan dan u vrlo zanimljivom vezirskom gradu Travniku.

Dan poslije su nam došli moji roditelji i Elvis iz Šamca. Plan je bio da prespavaju kod nas na Ilidži, pa da sutradan svi zajedno krenemo na more. Nakon kraćeg boravka kod Hame u Hrasnici, tramvajem smo se provozali od Ilidže do centra grada. Obišli smo područje oko Ferhadije, Sabornu crkvu, Baščaršiju i Begovu džamiju, pojeli vrlo dobre ćevape u Hasetovoj Petici, posjetili novi BBI Centar i zgradu Predsjedništva i vratili se nazad na Ilidžu.

Sljedeće jutro krenuli smo autima prema Jadranskom moru. Nakon nekoliko sati vožnje i velike gužve kod Mostara zaustavili smo se u prekrasnom Počitelju koji se poput dragulja isticao na hercegovačkom kamenu. U jednom restoranu ručali smo, obišli Počitelj, fotografisali njegove ljepote, posebno kulu Gavran-kapetanovića, džamiju i uske sokake, i krenuli dalje prema jugu.

Stigli smo u Zaostrog, ali nismo uspjeli pronaći smještaj. Zaustavili smo se u Drveniku, pa u Živogošću, Tučepima, Promajni i Baškoj Vodi, ali smještaja nije bilo ni za lijeka! Nakon 10 sati vožnje, konačno smo pronašli smještaj u hotelu Marina u Breli. Bili smo izmoreni, pa smo svi odahnuli kada smo se konačno mogli smjestiti. Hotel je bio udaljen svega 20 metara od plaže. Bili smo prezadovoljni, tim više što smo uzeli polupansion. Jeste da smo možda platili malo papreno, ali bilo je vrijedno kada pomislim kakav smo smještaj dobili, blizinu plaže, a najbolja plaža u Evropi (barem prema Forbesu) Punta Rata bila je udaljena svega 150 metara. Čak sam dobio i sniženje od 40%! Tokom boravka u Breli kupali smo se na plažama, uživali u čistoj vodi. Na Punti Rati sam vidio i Muhameda Konjića. Očigledno da je Brela baš popularna među poznatim i dobrostojećim Bosancima jer mnogi dolaze tu. Inače, u Breli smo vidjeli jako puno stranaca, pogotovo Čeha, Slovaka i Poljaka. Bili smo prezadovoljni tokom boravka u Breli, a Hanku smo vodili na sladolede, palačinke i u diskoteku za djecu. Zadnji dan u Breli sam izgorio, pa sam se mazao jogurtom po leđima i po glavi. Navečer sam sa Elvisom imao noćno kupanje u osvježavajućem moru.

IV.
Sljedeće jutro i zadnje jutro u Breli doručkovali smo i spremili naše stvari. Platio sam račun na recepciji, pozdravili smo se sa mojim roditeljima koji su namjerili za Goražde, a mi smo se uputili put Danske u 8.45 preko Splita i Zagreba. Blizu slovenačke granice smo se zaustavili u mjestu Sveti Križ Začetje gdje smo pojeli pice, a tu sam sebi kupio knjigu Austerlitz od W. G. Sebalda. Možda smo tu napravili isuviše dugu pauzu, sigurno sat i po. Nastavili smo kroz Sloveniju, Austriju i Njemačku, ali smo pravili nekoliko dužih pauza, tako da smo u Vejle stigli tek sljedeće jutro u 10.25, što znači da smo se vozili predugih 25 sati. Elvisa smo izbacili na željezničkoj stanici u Vejleu, a mi smo se uputili do našeg stana, gdje sam nakon kupovine osnovnih namirnica otplovio u duboke snove.

Tokom putovanja u Bosnu i Hrvatsku i nazad prešao sam ukupno 4410 kilometara.