Naslov ovog teksta ima, priznajem, senzacionalistički karakter, baš kao npr. žuta štampa, u nadi da privuče to veći broj čitalaca. Međutim, moj motiv je drugačijeg karaktera, pomalo poetičnog, jer posjeta Vječnom gradu, za mene uvijek znači slatke riječi za dušu, uši i oči. Znači, naziv teksta nema nikakve veze sa apokalipsom ili smakom svijeta, nego on, naravno, aludira na posljednje dane u godini koje smo moje cure i ja proveli u Rimu.

Napustili smo hladnu Dansku i spustili se na Ciampino aeorodrom, gdje nas je dočekala blaga rimska klima. Naš hotel se nalazio svega tri kilometra od aerodroma, pa nas je taksi dovezao nakon svega desetak minuta noćne vožnje. Sljedeće jutro smo doručkovali dobar, tipičan kontinentalan doručak kakav se servira u konferencijskim hotelima Evrope. S obzirom da se hotel Domina nalazi dosta daleko od središnjeg Rima, poprilično je teško doći do grada javnim saobraćajem. Srećom, hotel ima autobus kojim prevozi hotelske goste do obližnjih metrostanica i aerodroma. Tako smo i radili, prebacili bi se do metrostanice Arco di Travertino i odatle bi uzeli metro do centra grada.

Prvog dana smo izašli na Piazza della Repubblica i uputili se prema Piazzi Venezia, odnosno Kapitolu. Prvo smo se popeli na vrh impozantnog Spomenika Viktoru Emanuelu II., prvom kralju ujedinjene Italije. Odatle se ima fantastičan pogled na Piazzu Veneziu i njeno okruženje. Odmah pored nalazi se Kapitol i crkva Santa Maria in Aracoeli koju smo jednostavno morali posjetiti jer je u njoj sahranjena pretposljednja bosanska kraljica Katarina Kosača-Kotromanić. Sahranjena je 25. oktobra 1478. u njoj. Crkva ima izuzetno raskošan interijer, a Katarina je dobila mjesto odmah do crkvenog altara. Na njenoj ploči piše na latinskom:

Catharinæ reginae Bosnensi Stephani ducis santi sab bae, sorori et gnere Helene, et domo principis Stephani natae Thomae regis Bosnae Vxori qvantumvixit annorum lilli, et obdormivit Romae Anno Domini MCCC, LXXVIII, DIEXXV, oteobris monumenum ipsius scriptis positu.

U jednom mi trenutku mi je bilo teško jer sam pomislio kako je kraljica u tim turbulentnim godinama morala napustiti svoju zemlju Bosnu. I nije samo napustila svoju zemlju za sva vremena, nego ju je i izgubila i nikada se nije vratila u svoju Bosnu. Umrla je u izbjeglištvu, daleko od svojih ljudi i svoje domovine. Ta sudbina je, uostalom, snašla mnoge Bosance kroz historiju.

Nakon Kapitola uputili smo se do moćnog Tibera, prošetali smo otočićem Isola Tiberina, prošli pored sinagoge i jevrejske četvrti i došli do Pantheona ispred kojeg se nalazilomali milion turista. Isto se desilo i na Piazzi Navoni, odnosno svim većim i važnijim turistilkim atrakcijama – na svakom mjestu se nalazio užasno veliki broj turista. Cijeli grad je konstatno preplavljen okeanom posjetilaca! Ista situacija nas je čekala i kod Fontane Trevi. Zaista šteta što ljepotu tih majstorski urađenih građevina kvare horde beskrajnih ljudskih masa.

Sljedeći dan smo autobusom otišli do Frascatija, gradića udaljenog svega desetak kilometara od Rima. Iako je padala kiša tog dana, ona nam nije pokvarila doživljaj tog prekrasnog gradića, koji je smješten na padinama brda Albani. U njemu sam bio prije deset godina i bilo je lijepo ponovo sresti Frascati. Međutim, nismo imali kišabrane, pa smo malo pokisnuli dok konačno nismo kupili dva komada u jednoj prodavnici. Iako su ulice gradića bile prepune prodavača kišobrana, iz principa nisam htio kupiti kod njih jer su tražili prevelike sume, čak 10 eura za jedan kišobran. Nisam se ni ja baš jučer rodio! Nakon šetnje romantičnim uskim ulicama Frascatija, našao sam tratoriju, nedaleko od katedrale sv. Petra, u kojoj smo se i odmorili i ručali solidno. Nakon još jedne šetnje, pojeli smo odlične sladolede u jednoj slastičarni, a onda smo se, radosni što nas kiša ipak nije odvratila od putovanja do Frascatija, vratili nazad u Rim.

Treći dan u Rimu smo proveli istražujući talijansku metropolu. Metro nas je doveo do Španskih stepenica (Scalinata della Trinità dei Monti), gdje smo se malo fotografisali i odmorili na stepenicama koja su vječno preplavljena turistima i romantičnim dušama koja često dogovore sastanak ovdje. Izbjegli smo prepunu ulicu Condotti, pa smo se uputili paralelnom Via delle Carozze, skrenuli u Via del Corso, a onda smo se muvali po predivnim uličicama koje se nalaze sjeverno od palače Montecitorio. Amra i ja smo se složili da je pojas od Španskih stepenica pa do Piazze Navone najsimpatičniji dio grada upravo zbog tih prijatnih, uskih uličica koje nerijetko budu gotovo prazne. Odličan predah za one kojima smeta uobičajena vreva ljudi na poznatim mjestima i trgovima.

Nekako nakon Navone, skrenuli smo prema sjeveru, prešli Tiber i našli se pred Anđeoskom tvrđavom (Castel sant’Angelo), koja je, ustvari, mauzolej rimskog cara Hadrijana. Odatle smo prošetali do Vatikana. Amra je predložila da uzmemo karte za jedan od onih autobusa kojim se može obići i vidjeti cijeli Rim, pa smo tako i uradili. Obišli smo sva važnija mjesta u gradu, a vidjeli smo, između ostalog Piazzu del Poppolo, crkvu Santa Maria Maggiore, Koloseum, Circus Maximus, da bi izašli u jevrejskom getu gdje smo i ručali u jednoj jevrejskom restoranu. Odlučili smo da ostanemo u gradu nešto duže kako bi doživjeli Rim noću. Došli smo do Kapitola gdje smo uživali u ugođaju. Piazza Venezia je bila okupana u svjetla koja su obasjavala ulice, obližnje grade i novogodišnje jelke. Prije nego što smo se uputili prema metro stanici na Repubblici, uživali smo u prizoru kojim je dominirao spomenik kralja Emanuela II., dok je rimsko nebo bilo okupano u plavo-violetne boje.

Posljednji dan u godini smo proveli šetajući gradom u nešto sporijem tempu nego prethodnih dana. Prošli smo pored mnogih atrakcija, a najviše smo uživali, kao i prije, u uskim ulicama središnjeg dijela grada. Ponovo smo došli do Anđeoske tvrđave, uživali u atmosferi koju je stvarala novogodišnja pijaca, a onda smo otišli do Vatikana i slikali se u samoj blizini crkve sv. Petra. Prošetali smo dijelom grada koji se nalazi sjeveroistočno od Vatikana, došli u mondensku i zaposlenu ulicu Cola di Rienzo. Tu smo pojeli odlične i neprikosnovene talijanske sladolede. Na Piazzi del Poppolo smo uživali u atmosferi koju su stvarali mnogobrojni ljudi, ali i izvođači. Kćerka je s velikim interesom pratila koncert lokalnog Michaela Jacksona. Metro nas je doveo do stanice Cinecittá gdje nas je trebao pokupiti autobus od hotela. I dok smo čekali na stanici, pored nas je sjeo jedan par. Shvatio sam da se radi o Amerikanki i tipu kojeg sam smatrao Talijanom ili slično. Počeli smo razgovor i saznali smo da se radi o Christin iz Washingtona i Borčetu iz Makedonije. Bili su vrlo prijatni pa smo se malo i zapričali, taman sve dok nije došao autobus. Međutim, šofer se uopšte nije zaustavio, a mi nismo mogli vjerovati šta se dešavalo ispred naših očiju. Srećom, Amra je imala telefon sa sobom a Christin broj hotela, pa sam nakon trećeg pokušaja uspio dobiti recepciju i objasniti šta se desilo. Nakon desetak minuta, bijeli autobus se pojavio i, ovaj put, zaustavio na stanici. Novu godinu smo dočekali “mrtvi” umorni u krevetu već oko 22 sata.

Sljedeće jutro smo doručkovali u hotelskom restoranu, razdužili se na recepciji, a onda nas je autobus odbacio do aerodroma. Poletjeli smo oko 11.30 i uputili se prema Billundu gdje nas je čekala hladnoća od čak -8 stepeni! Sve u svemu, bili smo oduševljeni Rimom. Ja sam, iako četvrti put u gradu, uživao u ljepotama Rima kao da sam prvi put u njemu. Inače, Rim je, kao i cijela Italija, odlična destinacija za familije sa djecom, jer su Talijani poznati po tome što vole djecu, i na svakom koraku se osjeti ta toplina i pažnja prema djeci. Iako u gradu nisam bio deset godina, još uvijek važi to da je grad preplavljen turistima, pogotovo američkim koji se mogu sresti na svakom koraku. Imali smo sreće i sa vremenom. Iako je povremeno padala kratka kiša, imali smo uglavnom dobro vrijeme sa 15-16 stepeni!

Rim je bio i ostao grad gradova, i svakako jedna od najznačajnijih mjesta koje svako ko može treba posjetiti barem jednom u životu. Ja se već radujem mome petom putu.