Pogled u Bosnu (engl: A Glance Into Ottoman Bosnia) je knjiga na koju sam čekao gotovo dvije godine otkako sam je naručio preko interneta. Međutim, prije nekoliko dana dobio sam paket i u njemu ugledao dugo očekivanu, gotovo zaboravljenu, knjigu koju mi je brat preporučio sredinom 2007. godine.

Knjigu je napisao Matija Mažuranić nakon što je tokom 1839. i 1840. putovao zemljom Bosnom koja je u to vrijeme bila pod kontrolom Osmanlijskog carstva. Kao dvadesetodvogodišnjak prešao je rijeku Savu na tajnoj političkoj misiji Ilirskog nacionalnog pokreta Hrvatske kako bi evidentirao stvarno političko i društveno stanje u Bosni, te kako bi se upoznao sa stepenom nacionalnog osvješćenja među Bosancima. Članovi Ilirskog pokreta su tada bili svjesni da su njihovi susjedi Bosanci i Srbijanci, koji su bili pod turskom čizmom, u stvari njihova ilirska braća koji trebaju da se riješe okupatora i ujedine u zajedničku državu.

Matija Mažuranić prikazuje na odličan način tadašnji život, navike i tradicije bosanskog čovjeka. On je posebno zainteresovan u muslimanske običaje, pa njima i daje najveću pažnju u svome putopisu. On opisuje kako se bosanski musliman moli bogu (klanja), kako posti tokom Ramazana i kako slavi Bajram, kako se hrani, ali opisuje i život u bosanskim gradovima, zanate i objašnjava mnoge bosanske turcizme (na kraju knjige je stavio listu mnogih “turskih barbarizama”). Pisac u više navrata piše o legendama i anegdotama koje je čuo od Bošnjaka (potrebno je naglasiti da Mažuranić konsekventno naziva sve stanovnike Bosne Bošnjacima, bilo da su muslimani, pravoslavci, katolici ili Jevreji, što je tada bilo i uobičajeno). Jedna od njih je priča o lijepoj Fati i Mehmedu koji su se voljeli i susretali (ašikovali) u sarajevskoj Ašik Mahali (str. 49).

Sa najvećom dozom radoznalosti Mažuranić prevodi i objašnjava mnoge bosanske riječ kao što su ašikovati, milostnica (najdraža, ljubavnica), nizami (pješadija), džamia [sic], vidovine, kaurin (nevjernik) itd. On također opisuje vjerske obrede i pozdrave, ne samo muslimana već i kršćana. Vrlo detaljno opisuje čak i obrezivanja (sunet) muslimanske djece i čin moljenja bogu.

Nerijetko spominje i raspostrano praznovjerje među Bošnjacima svih vjera, kao npr.: “They believe in everything which for us is the subject of tongue-in-cheek stories – witches, vampires, werewolves, vidovine, and devils who carry people off in their sleep and then bring them back. All this for them is hard truth” (str. 97).

Mažuranić također ima i mjesta za kritiku svojih domaćina; on smatra da je komunikacija među Bosancima veoma oštra i puna neprimjerenih riječi: “Their discourse is very rough, offensive to the ear, unashamed and quite rude. (…) All the people of Bosnia (wherever I went) were infested with this accursed spirit, which will survive even 300 years after the Turks have gone: this is their greatest pastime, their sole education and learning about the world and mankind” (str. 97).

Pogled u Bosnu je fascinantan zapis jednog “Švabe”, stranca koji dotad nije imao priliku susresti se sa turskim i bosanskim običajima i načinom ophođenja. Ova knjiga ima veliku vrijednost jer nam iz prve ruke prikazuje tadašnje bosansko društvo i ljude. U više navrata je Mažuranić bio izložen smrtnoj opasnosti, a nezaboravni su njegovi susreti sa seljanima koji su ga zamijenili sa đavolom koji je došao po njihovu djecu. Vrlo precizno je opisao i ponašanje bosanske vlastele, jer je bio na pašinom dvoru i imao je priliku susresti se sa kadijama, begovima i spahijama.

Iako se gotovo u potpunosti Mažuranić usredotočuje na Bosnu, on ipak opisuje i život, ljude i prirodu Srbije, jer je preko nje ušao u Bosnu i vratio se u svoju Hrvatsku.

Odlična knjiga koja baca veliki strop svjetlosti na dio naše historije koji je u dobroj mjeri nepoznat ljudima naše zemlje i okruženja. Obavezno pročitati.

(Saqi, 135 stranica)