Znate već svi onaj kliše kada pitaju nekog pisca koju knjigu bi volio da je napisao? Taj osjećaj sam imao nedavno kada sam pročitao prvo poglavlje Murakamijevog romana “Norveška šuma”. Sjećam se dobro, pržilo me majorkansko sunce (dobro, vjerovatno sam ležao pod suncobranom), pročitao sam taj uvod u roman, spustio knjigu i pomislio: “Wow, kako je ovo čovjek dobro napisao!” Ako iko zna čitatelju dočarati situaciju ili ljudska osjećanja, onda je to svakako Haruki Murakami. A da ne pričam o osjećaju melanholije, tom stanju koje mi je nekako najbliže, barem kada se radi o umjetnosti. Ovo je jedna od onih knjiga za koju se nadate da nikada neće završiti.

I dugo sam ostao zamišljen nakon što sam završio s čitanjem “Norveške šume”, diveći se remek djelu koje je nastalo, sada već davne, 1987. godine, ali koje će, ubjeđen sam ostati zapamćeno još dosta dugo vremena.

A kako glase posljednje rečenice prvog poglavlja?

“Naoko me, naravno, znala da će moje sjećanje na nju blijediti. Zato je i morala da me moli. ‘Nikada me nemoj zaboraviti. Pamti da sam postojala.’
Pomisao na to ispunila me je nepodnošljivom tugom. Jer, Naoko me nije voljela.”