Desilo se ovo prije jedno mjesec i po, početkom augusta. Sunčan je dan. Ulazim s kćerkicom u frizerski salon “Nova”, koji se nalazi iza jednog discount supermarketa. Salon je fino sređen, čisto je. Frizerka, čini mi se etničkog porijekla, baš dovršava jednu mušteriju u trenutku kada mi ulazimo. Žena ustaje zadovoljna, razmjeni koju rečenicu s frizerkom, novac pređe iz jednih u druge ruke i na kraju izađe iz salona.

“Dino?”, upita me. Odgovorih joj, a ona mi pokaza rukom u pravcu crne kožne fotelje. Kćerku postavih na stolicu pored mene, a frizerka joj dade lizalo. Nije se nešto pretjerano obradovala, šta ćeš, nikada nije bogzna simpatisala ta lizala. I dok sam sa frizerkom dogovarao kako da me ošiša, dođe moja supruga s posla, kako smo se i dogovorili, i reče mi da će izvesti kćerku da nama ne smeta. Ubrzo pođe frizerka mene šišati i tako “padosmo” u razgovor.

“Jesi li iz Engleske?”, upita me.
“Ne. Dolazim iz Bosne. Interesantno, mnogo ljudi me je pitalo da li sam Englez!”
“Pričaš jako dobro danski.”

Manja pauza, a oko mene leti i pada moja smeđa kosa.

“A odakle si ti?”, prekidoh dominaciju zveketa makaza.
“Iz Irana.”
“Otkada si u Danskoj?”
“Petnaest godina sam ovdje. Već šest godina imam frizerski salon.”
“Jesi samo ovdje držala salon?”
“Jesam, ali sam radila i u drugim frizerajima. Prvo sam živjela u Esbjergu, pa sam doselila u Vejle. Sada živim u Bredballeu (prigradsko naselje). A gdje ti stanuješ?”
“U Moldeparkenu, evo u ovim crvenim zgradama.”

Opet kraća pauza, dodatno zveketanje makaza i još više moje kose na podu, pa frizerka nastavi:

“Moj sin ima druga Bosanca. Asmir se zove. Preko njega čujem o Bosni. To je lijepa zemlja.”
“Kako da ne! Ima planine, šume, široke rijeke, jezera, more. Baš smo se upravo vratili s odmora u Bosni.”
“Mi smo sa našim prijateljima bili po čitavoj Evropi. Prvo do Berlina, Pariza, Monaka, Češke, pa opet do Berlina.”
“Bilo vam je fino?”
“Predivno, svašta smo vidjeli.”
“Kako je u Iranu?”, upitah je pažljivo, ne znajući kakvo mišljenje ima o trenutnom režimu.
“Nije dobro. U Iranu vladaju mule, diktatura.”
“Znam da je to jedna vrlo lijepa zemlja. Volio bih je posjetiti.”
“Jeste, ali nipošto nemoj ići u Iran! Ne još! Nije vrijeme za to.”
“Šteta što je tako. Svima bi bilo bolje u Iranu da je zemlja slobodnija. Ali ni pod šahom nije bilo puno veće slobode, je li?”
Žena me je malo zbunjeno pogledala i nije ništa rekla, ali kao da se složila sa mnom.

I tako razmijenismo mi koju riječ. Volim upoznati različite ljude s raznim porijeklima i kulturama. Htjedoh pričati više sa frizerkom o stanju u Iranu, o zemlji u vrijeme kada je ona tamo živjela, interesuje me to, ali nažalost nije bilo više vremena. Zveket makaza je prestao, friz mi je bio na mjestu. Platih i zadovoljan izađoh napolje.