Dino F. Avdibegović

Otac

Categories: [personal], [bosanski], [food]

Malo ko ima oca kao što imam ja (i brat). Taj čovjek je cijeli svoj život posvetio pomaganju drugima, bilo poznanicima, porodici ili strancima. Dok je rahmetli mama bila živa, činio je sve za nju s ljubavlju i voljom, bilo da se radi o pravljenju kafe, ručka ili posla u i oko njihovog doma. Volio ju je prije, a njegova ljubav prema mami nije smanjena čak ni danas, ni miligram.

Otac ima nekakvu mistično snažnu energiju, punu naboja, koja me je uvijek fascinirala. Uvijek sam smatrao, kao i danas, da nema te stvari koju on ne može uraditi. Jednostavno, on je čovjek od akcije, neumoran i uvijek spreman bilo za bilo kakav poduhvat.

On i mama (baš kao i punica) su nam povremeno znali napraviti ručak, znajući da imamo malu djecu i poslove, tako da bi nas nerijetko čekala njihova jela na stolu. Međutim, s obzirom da mama više nije među nama, interesantno je to da otac i dalje napravi ručak i donese nam, u želji da se barem ponekada ne moramo “mučiti” oko pravljenja ručka. Tako je bilo i danas, ovaj petak. Osim što je napravio pileće šnicle, krompir, kao i sataraš sa patlidžanima, donio je i domaće palačinke. Nije samo donio prazne palačinke, nego ih je i namazao nutelom, marmeladom i orasima.

Nemam tih riječi koje bi mogle opisati dobrotu moga oca, i nema ti riječi koliko je njegova dobrota i njegov trud poboljšao ovaj, daleko od savršenstva, svijet.

Hvala ti, tata!

tata_palacinke