Koliko se samo spominjao film Maratonci trče počasni krug (1982) kao kultni film jugoslavenske kinematografije, da sam konačno morao pogledati i to čudo.

I tako pogledah film. Zapravo, tek sam ga završio gledati, da sam odmah morao napisati riječ ili dvije o njemu. Da ne odugovlačim, film je za mene jedno veliko razočarenje, djelo bez valjane priče i uradak u kojem se, inače, priznati i odlični glumci zajedno nikako ne snalaze, pa je tako glumački utisak iznenađujuće poražavajući. Veliki talenat zvučnih imena kao što su Pavle Vujisić, Bogdan Diklić i Bata Stojković, koje ni režiser, ni scenograf, a bogme ni fotograf nije uspješno iskorišten. Čini mi se, da je film urađen što se kaže "s brda, s dola" i ne osjeća se pravi ugođaj među glumcima. Znam da je cijeli film napravljen kao farsa, ali ovo stvarno nema veze s vezom, osim povremeno lagano komičnih scena, pa se tako film danas doima kao jedno totalno prevaziđeno i loše izvedeno djelo.

Na samom početku filma vidimo arhivske snimke atentata na kralja Aleksandra I Karađorđevića u Marseju 1934. godine. Radnja filma je stavljena svega šest mjeseci kasnije u neimenu srbijansku varoš. Poenta filma je valjda kritika autoritativnog sistema kao što je bila Kraljevina, ali i federativna republika Jugoslavija. Ista autokratija vlada i u pogrebnom društvu u kojem imamo priliku pratiti pet (!) generacija vlasničke familije Topalović, gdje svaka starija generacija tlači i hegemonizira onu mlađu ispod sebe. Na kraju najmlađi od njih, Mirko (Diklić), diže svoj glas i uzima stvari u svoje ruke i ne da više da ga drugi vuku za nos. To bi valjda trebala da bude nekakva alegorija na predstojeću revoluciju. Ima film određenu dubinu sa relevantnim referencama i metaforama, ali ne doimaju mi se prikazanim na vjerodostojan način.

Osim toga, u filmu se vidi vrlo jasno ta konstantna fiksacija na seks i golotinju, baš kao u mnogim jugoslavenskim filmovima iz sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća. Isuviše forsirano i na silu to izgleda, kao i u filmovima kao što su Sjećaš li se Dolly Bell, Otac na službenom putu, W.R. Misterije organizma i dr. Međutim, posljednji spomenuti film je još gori od Maratonaca, dok prva dva su dosta uspješnija djela jugoslavenske i bh. kinematografije. Uostalom, vjerovatno su filmovi i u ovim slučajevima bili ogledalo, tj. slika i prilika tadašnje svijesti društva jugoslavenskog prostora.

Pogledah ga, a bolje da nisam.

I tako odem na IMDb da ga ocijenim s dvije od deset zvjezdica, kada vidim pod korisničkim recenzijama da je dobio pridjeve kao "unikatan, visoko na pijedestalu", "remek djelo i kult film" i "najbolji film na svijetu - ikada!".

Šok i nevjerica. Nemam riječi.

Toliko puta sam čuo i pročitao da se radi o kultnom filmu jugoslavenske kinematografije, da sam očekivao jugoslavenski pandan Kumu ili Prohujalo s vihorom. Sada sam se uvjerio da sve ove godine zapravo ništa nisam propustio. Žao mi je što sam sada, pod stare dane, protračio dragocjenih devedetak minuta života.

---