Upravo sam završio sa gledanjem prve sezone američke serije “Mad Men” (Momci s Madisona) i moram priznati da sam oduševljen. Međutim, moram priznati da mi je trebalo dosta vremena da se nakanim i da pogledam prvu epizodu ove serije. Zašto? Pa zato što mi se nije dalo gledati “tamo neku seriju o papcima iz nekog reklamnog biroa, i to u šezdesetim godinama prošlog stoljeća, a uz to da nema nikakve pucnjave ili ubistava”. Iako sam, naravno, malo preuveličao moje razloge o negledanju “Mad Men”-a, ali u biti to pokriva moje tadašnje mišljenje o seriji. Međutim, nakon treće epizode, shvatio sam da se radi o izuzetno kvalitetnoj seriji, kao i razlog zašto je serija cijenjena.

“Mad Men” je serija koja prati živote zaposlenih iz reklamnog biroa u New Yorku šezdesetih godina prošlog stoljeća. Glavni fokus serije je na Donaldu Draperu, kreativnom direktoru (fiktivne) agencije Sterling Cooper u New Yorku. Nama, gledaocima, je predstavljen kao gotovo savršen čovjek koji ima ženu i dvoje djece, ali je u isto vrijeme i ženskaroš, te da ima jednu tajnu iz prošlosti koju pokušava na svakom koraku da sakrije. Osim njega, često vidimo njegove kolege, podređene radnike i sekretarice u reklamnom birou. Gledaocu je na izvrstan način prikazan odnos zaposlenih na radnom mjestu, a ono što me posebno interesuje je način na koji se zaposleni u kancelarijama (pisci, grafički dizajneri i dr.) odnose prema, recimo, sekretaricama. Da odmah kažem da se njihovo ponašanje, ali i retorika, uveliko razlikuje od današnjeg ophođenja među kolegama na radnom mjestu. Barem na Zapadu.

Probaću u sljedećim linijama opisati sve one elemente što me fasciniraju u ovoj seriji. Manuskript serije je izvrstan, pitak i vrlo tečan. Zaista se primjeti da iza nje stoje isti ljudi koji su radili na odličnoj krimi seriji “Sopranos”. Dijalozi su jedna od najupečatljivih elemenata “Mad Men”-a, i oni su ono čemu se najviše radujem dok gledam epizode.

Gluma je odlična, kao i sam izbor glumaca, koji su zaista vrlo vjerodostojni, a vjerujte mi da sam često upoređivao npr. izgled, gestikulaciju i govor pojedinog glumca sa mojom zamišlju o šezdesetim godinama.

Na kraju bih spomenuo teme kojim se “Mad Men” bavi, a to su, između ostalog, muški šovinizam, bračni odnosi, radno mjesto u šezdesetim, emancipacija žena i dr.

Treba imati u vidu da je serija vremenski smještena u šezdesete godine 20. stoljeća i da je to zapravo decenija u kojima dolazi do početka “novog doba”, tj. tada započinje emancipacija žena, korištenje kotracepcijske pilule, ali i do veće slobode radnika, fleksibilnosti radnih mjesta i dr. Međutim, u seriji se uveliko dešavaju seksualna i lična iskorištavanja, kao i manipulacije slabijih osoba, a to su u velikoj mjeri žene. Onda, iako sam veliki protivnik duhana, bilo mi je fascinantno, pa i osvježavajuće, pratiti protagoniste ove serije dok u ruci ili ustima drže cigarete u svakoj mogućoj sceni, bilo da se radi o seksualnom aktu (odnosno odmah nakon njega), radnom mjestu, bolnici ili dječijoj sobi.

Osim uvida u te, za mene, čarobne šezdesete godine (decenije koja je predhodila onoj u kojoj sam ja rođen), također mi je fascinantno pratiti rad jednog reklame agencije. Tada su agencije za oglašavanje imale ogroman utjecaj na javnost, što se odlično primjeti u ovoj seriji jer se u svakoj epizodi gledaoci upoznaju sa specifičnim zadatkom koji je postavljen Donaldu Draperu i njegovom kreativnom timu. Nekada je to reklama za Tel Aviv, ili osvježenje branda nekog njujorškog lanca robnih kuća, a ponekad se radi i o samoj predsjedničkoj kampanji Richarda Nixona. To su samo neke o stvari koje su mi na odličan način dočarele atmosferu i život u 1960. godini.

Mogu slobodno reći da me je prva sezona ove serije oduševila, kako zbog dijaloga i glume, tako i same atmosfere i autentičnosti kojom odiše, i svakako je preporučujem svakom ljubitelju kvalitetne serije.