Vrlo interesantan film. Gledao sam ga 2012. godine i moram reći da mi se ovaj put dosta više svidio. Holy Motors je djelo koje nije napravljeno da bi nam se dopao nego da bi ga doživjeli, te kao takav, naravno, ne spada u one filmove koji su dio zabave za šire mase. Upravo zato narativ nije u središtu pažnje, a ipak je bitan jer u njemu s vremena na vrijeme imamo priliku uočiti srž onoga čime se ovaj film bavi, a to je fluidnost (možda i nepostojanje) ljudskog identiteta u dobu sveopšteg neokapitalizma koji nam diktira kako da živimo, šta da činimo, pa i kako da odlazimo u smrt.

Lik Kylie Minogue nam, dok pomalo bizarno pjeva mjuzikl, uz to postavlja egzistencijalno pitanje “Who are we? Who are we?”, a onda nakon toga čini ono što čini, što mjenja njeno, hajde recimo, metafizičko stanje. Ona vjerovatno nakon toga spoznaje ko smo, dok smo mi i dalje osuđeni na mjenjanje identiteta koji nam je nametnut, kao što je to slučaj sa Monsieur Oscarom više puta dnevno.

Holy Motors (2012)

Pitanje je ima li smisla ova egsistencija i ako ima, je li ikako u našu korist? Da li ćemo i mi jednog dana postati šapćući Sveti Motori, kao ona vozila na kraju? Pravi naslov je, naravno, Zastarjeli Modeli, baš kao i svi ti fluidni, prolazni identiteti. Mi nemamo sopstveni identitet jer nam je nametnuto da smo uvijek neko (i nešto) drugo. Skoro u svakoj situaciji nosimo tuđu masku i rijetko imamo priliku vidjeti sopstveno lice u ogledalu.

Bog nije mrtav, ali mi (who are we?) vjerovatno i ne postojimo.