Po prvi put sam pročitao neko djelo od najpoznatijeg japanskog pisca Harukija Murakamija, ali i japansko, tako da nisam znao šta me očekuje kada sam počeo čitati “Kad padne noć”. Prvo što sam primjetio je Murakamijev stil pisanja, koji me u velikoj mjeri podsjeća na scenario za film. On bukvalno piše gdje se čitalac (kao posmatrač) nalazi, šta vidi i kuda se kreće kamera (oko čitaoca) dok posmatra scenu. Znači, Murakami ima izrazito vizuelan način pisanja za koji mi je trebalo malo vremena da se naviknem, ali koji mi se, isto tako, i svidio. Ima nešto nesvakidašnje u njegovim opisima koji su vrlo jednostavni i iskreni. Pisac nikada ni u jednom trenutku ne pokušava da prevari čitaoca ili odvede u nekom drugom pravcu.

Radnja romana je dosta mistična i mračna, uostalom cijeli roman se dešava u Tokiju tokom jedne noći, od ponoći do zore, i sve se vrti oko tri-četiri osobe. Minimalistički, nema šta, ali i zanimljivo.

Prva rečenica iz romana: “Pred našim očima je grad.”