Neki dan sam posjetio oca. Bilo je to nekoliko dana prije naše posjete Elvisu povodom Isakovog rođenja. Otac je bio prilično tužan, jer 13. septembar je godišnjica braka između njega i nedavno preminule supruge, moje mame. Govorio mi je kako su na dan vjenčanja otputovali u Mikluševce, pa onda u Vukovar, u hotel "Lav", da bi završili u Vinkovcima. Otac je uvijek govorio sa velikim zadovoljstvom o tim sretnim danima. Nakon što sam mu spomenuo kako bi bilo dobro posjetiti ta mjesta ponovo, rekao mi je da su mama i on posjetili sve tri lokacije prije šest-sedam godina. Bilo mi je drago, mada znam koliko mu ta sjećanja danas donose bol u grudima, kada više nema mame.

Sljedeći dan sam sa mlađom kćerkom posjetio mamin mezar. Položili smo cvijeće i u tišini zaplakali. Prišla mi je i zagrlila me. I tako smo, poprilično dostojanstveno, zajedno plakali, bez riječi. Moja Dina je jedno predivno stvorenje koje ima prekrasnu dušu i neizmjerljivu empatiju prema drugima. U tom trenutku podržala je oca, a u isto vrijeme zaplakala za nenom koja ju je strašno voljela. Dina je osjetila tu ljubav i sjećat će je se cijeli život.