Evo, navršava se 150 godina od rođenja najvećeg norveškog pisca, Knuta Hamsuna, a ja tek sada pročitah njegovu Glad. No, bolje ikada nego nikada. Glad je jedan odličan roman u kojem Hamsun na virtuozan način prikazuje ubogog pisca koji jedva preživljava. Tokom cijelog romana osjećao sam nelagodu jer Hamsun nemilosrdno opisuje velike patnje glavnog lika knjige. On kroz svoju glad polako gubi razum, ali i predanost i simpatije prema Kristijaniji (Oslo), urbanoj sredini i civilizaciji, uopšte. Čitalac se, malte ne, u potpunosti uživi u fizičko i mentalno stanje glavnog protagoniste romana.

Jedino me je, usprkos mojem gađenju na hranu, mučila glad. Opet sam počeo osjećati sramotni apetit, vučiju glad s kojom je postajalo sve gore i gore. Nemilosrdno je grizlo u mojim grudima, u njima se odvijao neki nijemi, čudni rad. Kao da su unutra nekakve životinjice uporno grickale, čas s jedne strane, čas s druge, da bi se načas sasvim smirile, te opet započele, zarivale se nečujno i bez žurbe i posvuda za sobom ostavljale prazne pruge…

Meni je interesantno kako je Hamsun uspio ispuniti 200 stranica romana pišući isključivo o agoniji glavnog lika, a da nije jednog trenutka nisam osjetio dosadu ili da je određeni pasus bio suvišan.