Petnaestog decembra 2011. godine preminuo je britansko-američki novinar, pisac i polemičar, u 62. godini nakon što mu je u junu prošle godine otkriven rak na jednjaku. Bio je poznat po oštrim kritikama Majke Tereze, Henryja Kissingera, Clintonovih i surove politike Izraela, ali ono po čemu sam došao u dodir sa njime i njegovim radom je svakako Hitchensova iznimna oštrina (nepotrebno je pisati riječ kritika) naspram svjetskih religija.

Do 1989. pisao je u časopisima i novinama lijeve strane političkog spektra, ali se počeo od njih distancirati nakon “mlake reakcije” evropske ljevice na iransku fetvu za ubistvo Salmana Rushdieja. Jedna od rijetkih stvari u kojim se nisam slagao sa Hitchensom je njegova velikodušna potpora američkoj invaziji na Irak 2003. godine. Prosto mi nije jasno da je se slagao sa washingtonskim neokonzervativcima (iako vjerujem njegovim izjavama da on nije bio nikakav konzervativac) kao što su George W. Bush, Paul Wolfowitz, Richard Perle, Donald Rumsfeld i da je preko 100.000 nevinih iračkih civilnih žrtava opravdavao pravednom borbom zapadnog svijeta naspram islamofašizma. Taj dio mu nikako ne mogu dati za pravo, pogotovo što mi nije jasno kako jedan čovjek, koji se borio za palestinska prava, protiv srbijanske agresije na Bosnu i Hercegovine, na svakom koraku blatio i ocrnjavao Kissingera i njegovu politiku, mogao da da stane u odbranu onog što su naumili i učinili Bush i, recimo, Rumsfeld?!

Christopher Hitchens je, kao jedan od nositelja pokreta “novog ateizma” bio prepoznat i cijenjen zbog svog jasnog stava i izrazite elokventnosti. To su svakako stvari koje su se meni svidjele u njegovom izražaju, zajedno sa eminentnim žarom koji je unosio u svaku polemiku u koju se upuštao. Na temu religije napisao je knjigu “Bog nije veliki” o kojoj sam napisao kraći osvrt prije godinu i po, a u kojoj Hitchens iznosi svoj “konačni obračun” sa svim religijama.

Nema sumnje da je Hitchens bio čovjek koji je griješio u svojim odlukama, ali upravo to ga ponajviše činilo čovjekom kojem je bilo stalo da stane u odbranu onoga što je on smatrao istinitim i pravednim.

Slagao se neko sa Hitchensovima pogledima i vizijama ili ne, gotovo nemoguće je a ne složiti se sa konstatacijom da je svjetsko novinarstvo, globalni medijski prostor, ali i cijelokupni polemičarski forum na temu religije i nauke, ostao bez jednog od ključnih ljudi koji su kompletnu debatu o pomenutim temama držali na izrazito visokom nivou.

Počivaj u miru, čovječe Christophere.