Teorija svega

Nedavno sam pročitao vijest da su naučnici na pragu ispunjenja Einsteinovog sna o Teoriji svega. Ako u ovome ima makar malo istine, onda sam ubjeđen da je ovo ne samo jedna od najboljih vijesti ove godine, nego cijele decenije!

Naime, internet magazin Edge je pitao više od 150 naučnika i intelektualaca šta možemo očekivati u budućnosti. Mnogi od njih su odgovorili “da se nadaju produžetku životnog vijeka čovjeka, svijetloj budućnosti za autističku djecu i kraju nasilnim konfliktima u svijetu”.# Ono što mi je privuklo pažnju čitajući ovu informaciju je uvjerenje nekih filozofa da će religija za 25 godina dominirati dosta manje ljudima nego što je to slučaj danas. Filozof Daniel Denett tvrdi da “informacije će polako i skoro neprimjetno umanjiti religijski utjecaj i netoleranciju”.

Jedan od vodećih ateista svijeta, biolog Richard Dawkins, tvrdi da će fizičari, kroz razvitak Teorije svega i ujedinjenja svih osnovnih zakona fizike u jednu formulu, stvoriti religiji još jednu prepeku.
Na ova predviđanja mogu samo reći: inshallah, akobogda ili, malo sekularnije, iskreno se nadam.

Ako će smanjenje utjecaja religije na čovječanstvo značiti smanjenje nasilja, ratova, a povećanje ljudske slobode (na svakom mogućem planu), humanosti i tolerancije, onda jedva čekam taj trenutak. Mislim da je krajnje vrijeme da čovjek uzme sudbinu u svoje ruke, a da sociološko-mentalni virus izbaci iz svog bića, jer nam je religija (a ovdje isključivo govorim o zapadnim religijama) malo toga dobrog donijela. Dosta je čovjek bio podložen strahu, vječnom osjećaju krivnje i dugovanja. Vrijeme je za promjene, baš kao što rimljansko vjerovanje zamijenilo grčko, a kršćansko rimljansko, mislim da bi zdrav razum trebao zamijeniti religiju onakvu kakvu poznajemo.

Šta su nam religije donijele ovih posljednjih nekoliko milenijuma? Podanici kršćanstva su decenijama pokoravali svijet, na silu nametali svoju teologiju, kroz inkviziciju ubijali stotine miliona ljudi u Evropi, sjevernoj i južnoj Americi, Africi i Aziji. Sve to zbog nekoliko spisa koje je šačica odabranih izabrala da bude Sveta knjiga – Biblija.
Podanici islama, poput kršćanstva, su silom osvajali teritorije, nemilosrdno se obračunavali sa “nevjernicima”, ubijali na milione nevinih, a vjernici određenih pravaca ove religije su iznimno netolerantni prema svima koji nemaju isto uvjerenje kao oni. A da ne spominjem barbarsko odrubljivanje glava kriminalcima i nevjernicima u pojedinim zemljama, bičovanje i kamenovanje bludnica, te proces rušenja svega religijskog (muslimanskog!) u Saudijskoj Arabiji, jer se vehabije u toj zemlji pribojavaju da bi ljudi mogli početi idolizirati objekte i ličnosti. Vehabije su se iz istih razloga ovih dana okomile čak i na samo mjesto rođenja poslanika Muhameda!
Židovi vjeruju da su izabrani narod i da imaju poseban status kod Boga.

Zajedničko za ove religije je da se čovjek mora pokoriti nevidljivoj sili, obožavati i pribojavati se nikoga drugog osim Boga, netolerisati neistomišljenike, a uz to je svaka od ove tri religije podjeljena na mnoštvo pravaca i sekti, što daljnje stvara neprijateljstvo, odstranjivanje i jaz među ljudima. Uvjeren sam da je kroz historiju grupa ljudi teološkog ili političkog vrha jedne zemlje koristila religiju kako bi sebi prikupila veću moć i bogatstva. To se radi i dan-danas, a mnogi ljudi se i dalje pribojavaju dobrog Boga. Ljudi moraju prestati biti ovce i uzeti ulogu dobrog čobanina, koji će biti samostalan, ali i odgovoran prema svom i životima drugih, prirodi.

Ja ne mogu reći da Bog ne postoji niti da postoji i zato sam deklarisani agnostik, ali ako mi išta nervira, to je neopravdan ljudski strah od boga. Ako bog uistinu postoji (što svakako ne odbacujem), vjerujem da je on dobar bog i da se brine o svojoj djeci, baš kao i ja o svojoj kćerci. Šta god ja uradio, on može biti ljut na mene jedno vrijeme, ali zaista sumnjam da će me poslati u pakao, ma šta god uradio. A ako me i pošalje u pakao, on je onda zao i tamo ću završiti, bio poslušno dijete ili ne, što mi, ljudi, onda uopšte nemamo ni potrebe moliti se njemu. Uostalom, s obzirom da je bog svemogući, zašto mu je potrebna tolika pažnja i predanost ljudi? Zašto traži od smrtnika da ga se boje i da misle na njega cijeli svoj život?

Kada je Richardu Dawkinsu postavljeno pitanje šta bi rekao bogu kada bi umro i našao se pred vratima raja, on je odgovorio: – “Citiraću Bertranda Russella – Nema dovoljno dokaza, Bože, nema dovoljno dokaza! Ali zašto smatramo da Boga interesuje da li vjerujemo u njega ili ne? Možda on samo želi da smo velikodušni, ljubazni, puni ljubavi i iskreni – i nije ga briga u šta vjeruješ”.

Prije nekoliko dana sam pročitao zanimljiv članak jednog bivšeg kršćanina, u kojem objašnjava zašto se više ne smatra Isusovim podanikom. On također postavlja deset pitanja sveštenicima i vjernicima (kršćanima), u kojima kritikuje način na koji vjernici “rezonuju” kada ih se upita zašto vjeruješ u to što vjeruješ ili zašto postoje tako mnoge denominacije i sekte u svijetu? Odgovori su obično tipa “to stoji u Svetoj knjizi” ili “tako su naši preci činili generacijama”. Svako da se ovdje radi o vjerovanju s koljena na koljeno, o percepciji i stajalištu.

Ovaj tekst ne pišem da bih ikoga “okrenuo” na pravi put, već je ovo samo reakcija na dešavanja oko mene i u svijetu, u kojem, po mome mišljenju, religija ima preveliko učešće. Po meni bi bilo idealno kada bi svako vjerovao u ono u šta već vjeruje, ali da se to nikoga ne tiče osim dotične osobe. Vjera bi trebala biti apsolutno privatna stvar, ali bukvalno – ljudi se ne bi trebali okupljati u grupe, sekte i denominacije, ne bi im trebale crkve, džamije i drugi sveti hramovi da bi dospjeli do Boga. Vjera bi trebala biti lična stvar, između tebe i Njega, a ne između nas i boga, jer to nas automatski stvara i njih, što, po pravilu, znači oni drugi, neprijatelji.

Spasitelj muške populacije?

Znam da naslov ovog teksta ima bombastičan naziv, ali me neki od muških kolega u firmi upravo tako nazivaju. Ne, nisam izmislio novu pilulu koja ima efekat poput vijagre, niti sam uspio nagovoriti žene u firmi da budu poslušnije i da nam donose capuccino i ručak na naše stolove. Uradio sam nešto što niko od njih nije smio reći. No, da krenemo od početka.

Radim u jednoj međunarodnoj medicinskoj firmi kao grafički dizajner, no to nije bitno. Bitno je to da nas ima oko 40 zaposlenih u zgradi u kojoj se ja nalazim, otprilike jednako podijeljenih po spolovima. U decembru smo dobili novog eksternog dostavljača ručka, što je značilo da sada dobivamo uglavnom zelene salate, cherry paradajz, kukuruz, kojekakakve salame, crni hljeb i svaki božiji dan frikadele (danske svinjske šnicle). Sve u svemu: jako malo kalorija! Uzme li se, pri tom, da ja ne jedem svinjsko meso, bistri čitalac će jako brzo zaključiti da ja ostajem gladam otprilike svaki dan. Zapravo, do sada smo dobili dvaput riblje šnicle i ja molim boga svakodnevno da će me riba sa špinatom dočekati u kantini. Ali, avaj, kad tamo frickin’ frikadele, gotovo svaki dan!

Postao sam poznat u kantini po tome što sam se svakodnevno bunio i kritikovao ručak, te “zar ne mogu makar jedan dan donijeti nešto vruće”. Prolazili su dani, ja sam počeo malo-pomalo propagirati da se nešto mora učiniti, a muške kolege su, onako sebi u njedra, počeli da se slažu s mojim stajalištem.
Bližio se Božić, a ja sam zahtjevao da se napravi peticija ili možda mirne demonstracije ispred zgrade. Čak su se kolege nominalno složili da bi potpisali takvu jednu peticiju, ali sam znao da od toga ništa neće biti. Došao je Božić, a ja im nisam htio kvariti taj lijepi praznik, pa sam sačekao da dođe Nova godina.

2. januar je bio prvi radni dan. U 12 sati sam otišao na ručak, u nadi da će dostavljač hrane možda promijeniti politiku u 2007. godini. Na moju žalost, sve je bilo po starom: zelene salate na pretek, salama, lišća, trave i – frikadele, naravno.
Pojedem ja svoju porciju mirno i uljudno, sklonim ostatke iza sebe i uputim se direktno sekretarici koja, inače, zadužena za nabavku hrane. Prezentiram joj svoj slučaj, da iza mene stoji makar deset gladnih muških kolega, te da smo nezadovoljni što nema više mesa, toplog ručka i varijacije. Sekretarcija me lijepo saslušala i rekla da me razumije, te da će vidjeti šta može učiniti.

Eto, nisam spasio Afriku od gladi, niti sam kao dobrovoljac pomagao ljudima u nevolji, ali sam ustao i učinio nešto za svoj muški rod, rekao sam NE nedostatku kalorija i mesa, učinio sam ono što niko nije smio reći – usprotivio se ženskom lobiju u firmi koja je uspjela dovesti niskokaloričnu hranu u firmu sa kojekakvim salaticama, a izbacila varijaciju, mesa, krompira i sl.

Nisam siguran da će moja akcija uroditi plodom, ali makar mogu mirno spavati, znajući da sam digao glas, borio se za svoja (ugrožena) prava, te da nisam pokleknuo kao većina mojih muških kolega, koji su samo trabunjali po mračnim ćoškovima firme. Ukoliko dobijemo raznovrsniju i bogatiju hranu u kantinu, očekujem da na ulazu u kantinu čujem od svojim muških kolega makar jedno obično tak*.

[UPDATE: 18. januar 2007.:]
Evo nakon dvije sedmice, mogu konstatirati da je ručak na poslu sada mnogo, mnogo bolji, što su mi potvrdili mnoge kolege. Danas smo npr. imali prženu ribu, teleće meso, pastu, salate, sve one salame otprije, crni hljebi, ciabatta, italijanska salata i još kojekakvih sosova. Nije loše. Vidjećemo da li je moj poduhvat zaista urodio plodom, ili je ovo sve privremena slučajnost.
________________

* tak (danski) – hvala

Why I blog

Last night I was contemplating about my blog and what I am writing on it. Why do I do it? There was no easy answer, as one might expect. However, I found out that I am not writing about daily happenings (except some really huge or widely important stuff), nor I am writing about a niche subject.

What I am writing mostly about is my thoughts about a certain subject; it could be arts, politics, literature, science, food or a personal observation. Today I discovered an interesting article on exactly the same topic. I will partially use its points to reveal the crust of the nature of my blog.

After more than two years of blogging, 188 posts and 46,237 words, I am certain that I am not a blog guru, but I know this:

  • I don’t write about news, at least not every-day news.
  • I don’t write only about a one single subject. I (want to) write about anything that crosses my mind.
  • I am quite positive that I don’t write about “I washed my hair today and now I am going to work” posts.

Some of my previous posts have been, shall we say, not of a great historic value, but I used some time to find my own ground in the world of blogging. It is like identity shaping of a human being that takes some serious amount of time. It took me some time to become less frivolous, and more factual and serious. Not that I am completely drained from being funny, but I want my blog being filled with posts I would want to come back in the future and be proud of them.

Although I am a writer/poet (writing in Bosnian), I don’t use my blog to promote or train my writing skills in a professional manner. I am almost using it to distance myself from my literary writings or thoughts around them. I am not even blogging in order to get comments and feedback from visitors (not that I don’t mind).
But I am certain of one thing – I blog because of writing. I like to write, and since I am so lazy and unproductive regarding production of my own writings, I use my blog to compensate for the inability.

So, I blog to write.

Annoying phrases

There are many phrases and idioms in Bosnian, Danish and English that annoy me. It happens mostly when I hear them on TV or read them in a magazine or a newspaper. Many will probably not even find them annoying, maybe they are even using them on a daily basis. Nevertheless, here’s my little list:

“Make sure that…”
This one appears a lot on TV. Really irritating!
Imagine this situation: A guy wants to throw a second guy from his restaurant and while the second gy is leaving, the first one says to a third guy: “And make sure that he’s not coming back!”.
Pa-lease! If someone threw me out of his restaurant, why would I ever want to come back?! Well, maybe only if I want to take a revenge with a AK-47, in which case the third guy probably would not be able to “make sure” of anything.

“When it’s all said and done”
Than why are you still talking?

“Metrosexual”
According to Wikipedia, metrosexual means: an urban male of any sexual orientation (usually heterosexual) who has a strong aesthetic sense and spends a great amount of time and money on his appearance and lifestyle.

What the fuck does a strong aesthetic sense got to do with the spending of pesos?! Take me for instance. I do not spend 78% of my salary on skin-care products and nails polishing – true. But, I have a strong aesthetic sense about everything around me: the way a street is going, a house is built, a car’s lines, placement of trees etc., but I don’t spend money on metro products as David Becham and Brad Pitt! One of reasons this word annoys me is, I guess, the construction of the word. Why metro? I am sure there are some vain people in small communities, too.
And when I hear the word, first thing I think of is that it is a someone who’s having sex in a subway (metro). That is a subjective matter and a matter of language, I know, but nevertheless I do not prefer using the term. Every time I say ‘metrosexual‘ I feel a little stupid. By the way, here’s a word for a person with a strong aesthetic sense for everything – metroactual. That’s me.

“Pis og papir!”
This is Danish and it literally means “piss and paper!”. It is used when you are are angry or disappointed in a moment. Actually, I had a lot to say on this one, but somehow it’s all gone now in shit and stone.

“At feje for egen dør”
To sweep one’s own door. This phrase is used to tell someone that he should first take a look at himself before he criticize others. This belongs to annoying clichés and it annoys me immensely. It should be possible to criticize someone without taking a look at your own deeds.

“Undskyld mig, men…”
Many Danes have this very innocent, yet irritating habit of apologizing for almost everything – “I am sorry, but I think it’s an extremely stupid idea!” Why apologizing for something you are about to say? I believe it has to do with Danes’ efforts not to hurt their opponent’s feelings. Some kind of fear of confrontation or clashophobia. 🙂
Forget about it! ‘Be frank, honest and not so gentle’ is my motto regarding discussions.

“Lije kao iz kabla”
This Bosnian idiom can be literally translated as “It pours like from a cable” or more correctly “It’s raining cats and dogs” in English. I never understood it. I remember when I was nine or ten. I was sitting in a classroom and one of my classmates was reading his story to the whole class. At some point he read “… and it was pouring like from a cable”. I remember how the entire class laughed its ass off. It sounds stupid and it is stupid.

“Kolateralna šteta”
This goes for English, too, because it means “collateral damage”. Idiotic! Why not just write “innocent victims”, because that’s what it is all about? I am sure this is used a lot by military in times of war, I mean, conflict. To me it is just euphemism, the ‘beautification’ of truth.
I believe the phrase was declared the worst one by German linguists in 1999.

“Mi smo investirali…”
Amra reminded me of this phrase, which means “we have invested in…” and it counts for all languages. I don’t like when one says: “I have invested in this toilet paper.” I don’t like it, because you cannot have any profit out of this purchase, at least not in money. It is possible that I am pretty picky about it, but by investing I understand that you buy something in order to make some (financial) profit, and you don’t do it when you invest time in your children, invest in pizza or toilet paper. If you asked me, I would use this word solely in the financial world, the Wall Street etc.

There are many more words and phrases I find annoying, but these are the ones I could think of right now. It’s quite realistic that more volumes will come in the future.

By the way, it’s only fair to name my favorite phrase at the moment: “Give ’em hell!

Putovanje u diktaturu

Nedavno sam u jednom danskom putničko-turističkom magazinu pročitao uvodnu kolumnu u kojoj se postavlja pitanje da li turisti trebaju putovati u zemlje diktature, jer na taj način, na jedan ili drugi, podržavaju njihove režime. Pitanje je po meni isuviše kompleksno da bi se moglo odgovoriti potvrdno ili sa običnim “ne”.

Ja lično nikada nisam putovao u neku diktatorsku zemlju, iako nisam siguran da li putovanje u SAD 2003. godine makar djelomično spada u tu kategoriju, s obzirom da je predsjednik George W. Bush došao na vlast, u najmanju ruku, pod sumnjivim okolnostima. Naime, iako je njegov protivnik Al Gore dobio oko 600.000 više glasova od njega, Visoki sud SAD-a je ipak proglasio Busha za predsjednika. No, o tome nekom drugom prilikom.
Od “zvaničnih” diktatura u svijetu, volio bih posjetiti Kubu, Burmu, Egipat, Kinu i Iran. Kuba me privlači zbog svoje bogate kulture i historije, raznovrsne muzike, ali i prekrasne prirode. Volio bih doživjeti automobile na ovom ostrvu; mnoga potiču iz davnih 1950-ih. To mora biti nadrealističan doživljaj, vjerujem da bih se osjećao kao da sam se nalazim u poslijeratnoj Americi.
Burmu bih volio posjetiti i to u paketu, zajedno sa Tajlandom, Vijetnamom i Malezijom. Egipat bih volio posjetiti zbog Nila, piramida i Crvenog mora. Iran zbog bogate kulture, raznolike prirode, ali i turbulentne historije. Kinu iz sličnih razloga.

Na pitanje da li bih putovao u neku od gore pomenutih diktatura bih najvjerovatnije odgovorio pozitivno, jer mislim da strani turisti mogu donekle doprinijeti lakšem životu tamošnjem stanovništvu, kao i olakšati dolazak reformi, pa i demokratije, jer susreti ljudi obično rezultiraju razmjenom ideja i mišljenja, a da ne govorim o ekonomskom značaju.

U vrijeme takozvanog rata protiv terora, čak mislim da bih radio volio otputovati npr. u Kinu ili Iran nego u Veliku Britaniju ili Sjedinjene Države zbog njihovog učešća u agresiji na Irak.
Hm, i zemlja u kojoj živim učestvuje u tom prljavom ratu, pa se pitam da li bih onda trebao iseliti odavde… Poznavajući svoju odlučnost, bojim se da od toga neće biti ništa u skorijoj budućnosti. 🙂