Kako srušiti začarane zidove?

Danas je, čini se, puno lakše, uslijed globalnih političkih, ekonomskih i socijalnih mehanizama, napustiti Bosnu i Hercegovinu nego promijeniti nešto u zemlji. Ukoliko je vjerovati bosanskohercegovačkim i regionalnim društvenim medijima, online portalima, novinama i magazinima, zemlje zapadnog Balkana je napustilo na desetine hiljada njihovih stanovnika, i to samo u nekoliko zadnjih godina. Nećemo se ovom prilikom baviti brojkama jer bi vjerovatno, zbog svakodnevnih migracija, svejedno bile neprecizne, ali evidentno je da su pojedini gradovi i opštine Bosanske Krajine, Semberije, Posavine, istočnih predjela države BiH ostali bez velikog broja mladih i obrazovanih ljudi.

Iako veliki dio radno sposobnog stanovništva odlazi i iz svih susjednih zemalja, kao i država istočne Evrope, vlasti svih administrativnih nivoa države Bosne i Hercegovine trebali bi se ozbiljno pozabaviti trenutnim migracijskim trendovima, koji će potresati zemlju zasigurno izvjesno vrijeme. Međutim, umjesto ozbiljnog pristupa rješavanju ovog i mnogih drugih aktuelnih problema, vladajuće bh. političke strukture ne čine ništa po tom pitanju. Jasno je da ne čine ništa jer su nesposobne baviti se gorućim socioekonomskim izazovima koji imaju direktan utjecaj na stanovništvo na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine. A aktuelne vlasti nisu sposobne baviti se problemima koje se istinski trebaju da se tiču svih građana u državi jer nisu ni došle na vlast da bi rješavali pitanja te vrste. U državama koje normalno funkcionišu, npr. jedan moler ne traži niti rješava pitanja kojima se obično bave jedan kondukter ili arhitekta. Jasno je više svim vrapcima na balkanskim granama da mnoge političke partije u zemlji ili nisu sposobne ili ne žele rješavati društvene i ekonomske probleme, niti mogu povesti velikim koracima Bosnu i Hercegovinu u prosperitetniju budućnost. Vladajuće strukture uglavnom iskorištavaju rigidan i gotovo nepromjenjiv politički sistem da bi se što bolje učvrstile u začaranom bh. labirintu koji i dalje nema izlaza, a čiji se unutrašnji zidovi s vremena na vrijeme lagano protresu. Bh. građani moraju shvatiti da se upravo ti unutrašnji zidovi moraju ne pomaći nego u potpunosti srušiti da bi pronašli izlaz iz ovog zamračenog tunela iz kojeg nema izlaza već više od dvije decenije. A kako to uraditi kada imamo Daytonski sporazum koji mnogi smatraju da je ukucan u kamen dublje od Mojsijevog Dekaloga na planini Sinaj, i kao takav je malter i cigla od kojeg su ti zidovi i izgrađeni?!

U BiH nema ili vrlo imalo ima individualnog, kritičkog razuđivanja i političkog razmišljanja.  Dok u zapadnom svijetu imamo vjekovnu fragmentaciju javnog mnjenja, na Balkanu i u Bosni i Hercegovini još uvijek imamo torovsku raspodjelu, odnosno etnički podijeljene diskurse, koje definiraju i predstavljaju društvu ustaljene teze i dogme uglavnom vodećih političkih struktura značajnijih i utjecajnijih stranaka. A dozvoljavamo da nam drugi serviraju njihove političke interese i dnevne redove jer to mi, bh. građani i glasači, dopuštamo. Zašto to radimo konsekventno i uzastopno već tri decenije? Zato što smo, generalno gledajući, nedovoljno obrazovani, pasivni, politički i društveno neosvješćeni, te zato ne razumijemo niti se možemo snaći kao pojedinci ili grupe u društvu koje bi trebalo da funkcionišu po demokratskim pravilima, zakonima i načelima. Nažalost, navikli smo da drugi za nas donose odluke i zato i dalje živimo mentalno i fizički u autoritativnom i etnokratskom društvu (a ovo manje-više važi i za susjedne zemlje) u kojim vladaju pojedinci pomoću masovne manipulacije i medijske propagande, što skoro uvijek vodi do uopštenog i uproštenog zaplašivanja naroda, a sve u cilju opstajanja i preživljavanja tih istih političkih struktura na vlasti. Vlast se na političkom tronu Bosne i Hercegovine, ma ko to do sada bio u posljednjih trideset godina, zasniva na manipuliranju, dezinformiranju, laganju i zastrašivanju cjelokupnog društva u Bosni i Hercegovini. Ogromna energija je prosto zatvorena i iskorištena u negativnom smislu, od čega nemaju koristi ni stanovništvo niti brojne zdravstvene, kulturne i obrazovne institucije. Umjesto da gradimo puteve, muzeje i škole, skoro tri decenije mi živimo – životarimo – u nekakvom grču, strahu od susjedâ, a u biti, od samih nas. Političke strukture, bilo da se radi o domaćim ili inozemnim, skučile su nas na jedan mali mentalni prostor iz kojeg ne možemo izaći dokle god ne kažemo da je dosta i da je vrijeme da samostalno odlučujemo o našoj sudbini. A priznajmo, to smo sami, kao bh. društvo, dopustili da nam rade šta žele i kako žele. Malo gdje tako efikasno djeluje stara rimska vojno-politička strategija „podijeli pa vladaj“ kao na ovom prostoru Evrope. Balkanski poluotok je zato uvijek bio plodno tlo za potencijalne ratove i političke konflikte između ostalog i zato što često slovimo kao konzervativno, patrijarhalno, te politički i ekonomski nerazvijeno podneblje.

Kao primjer bosanske i balkanske konzervativnosti, možemo koristiti ogromno protivljenje, pa i agresivnost, velikog dijela stanovništva naspram članova LGBT zajednice. Svaki pokušaj stajanja u odbranu homoseksualaca ili transseksualaca biva popljuvan, napadnut (i to uvijek na ličnoj bazi (ad hominem verbalizacija poput: „mora da si i sam peder kada ih podržavaš“ je standard). U Bosni i Hercegovini netrpeljivost prema manjinama, a posebno prema članovima LGBT-a, čak podstiču i zvanične bosanskohercegovačke institucije. Nedavno je Policijska Akademija Bosne i Hercegovine pitala članove na svojoj Facebook stranici „da li policija treba da obezbjeđuje ili da privodi LGBT“. Samo pitanje po sebi bi u svakoj imalo progresivnoj ili demokratskoj državi bilo skandalozno, neprihvatljivo i obasuto kritikama kako od državnih institucija tako i od velikog dijela stanovništva. Nažalost, pod komentarima iste ankete moglo se pročitati komentari kao što su „Sram vas bilo sve koji podržavate pederluk. Ovdje nije riječ o njihovim pravima nego o promoviranju pederluka, kako bi to lakše došlo do našeg budućeg naraštaja“ i „Poprskati žohare insekticidom iz aviona“. Srećom, bilo je tu dosta drugačijih komentara, kako od domaćeg stanovništva, tako i od dijaspore i stranih korisnika, koji su u velikom broju osudili skandalozno pitanje postavljeno od strane administratora Facebook stranice Policijske Akademije BiH.

Ovaj primjer, ali i mnogobrojni drugi, pokazuju da je bosanskohercegovačko društvo, u kojem se homoseksualnost smatra bolesnim, upravo jedno konzervativno podneblje zato što smo regresivno društvo u kojem vladaju patrijarhalne, staromodne i nazadne vrijednosti. Mi smo društvo u kojem su ratni zločinci, generali i političari najveće pop zvijezde i svakodnevno se uzdižu i proslavljaju u medijima, programima i na manifestacijama svih vrsta, čak i onim koje nisu političkog karaktera! Kultura, ekonomija, umjetnost, školstvo, zdravstvo – sve je marginalizirano i podređeno suštoj samovolji, egoizmu i egotizmu političkih elita. Dozvoljavamo kao društvo, gotovo sadomazohistički i sodomistički, sve ove godine da vladajuće političke struje, domaće i strane, manipuliraju našim osjećanjima i doživljajima. Dajemo im mandat da nas sve, kroz svoje odabrane torove, za tren oka stave u njihovu službu, pritom dajući im neograničene ovlasti da osiromašuju ovu zemlju i njeno stanovništvo, i da nesmetano pune svoje i bliske sebi džepove kroz izvrsno izrađenu mrežu korupcije i nepotizma.

Interesantno je da se gotovo svi nacionalisti i šovinisti, bilo da se radi o srpskim, hrvatskim ili bošnjačkim, slažu barem u jednoj stvari, a to je mržnja i netrpeljivost prema lezbejkama, homoseksualcima i transseksualnim osobama. To je zato što su takvi ljudi zadojeni negativnim, nazadnim ultrakonzervativnim, a počesto i profašističkim vrijednostima. Ta tri nacionalizma su, etnokonzervativna u svojoj suštini, našli neku vrstu komplimentarnog koncenzusa, kako to navodi američki filozof John Rawls. Naime, kao sasvim različite grupacije s različitim agendama i ciljevima, identifikovale su zajedničkog protivnika. Eto, barem se slažu u jednoj stvari, a to je mržnja prema „onim tamo što su skroz drugačiji od nas normalnih“. A koliko smo normalni kao društvo, pokazuje političko-društveni pejzaž gotovo svih prostora nekadašnje Jugoslavije zadnjih tridesetak godina.

Da su gotovo sva društva, iznjedrena nakon smrti druge Jugoslavije, još uvijek duboko usidrena u konzervativno-patrijarhalnu ustajalu baru, govori i činjenica da se vrlo rijetko govori o spolnoj i rodnoj ravnopravnosti, položaju žene u društvu i sl. Javni i medijski prostori zapadnog Balkana su gotovo potpuno očišćeni od diskursa o seksualnim napastvovanjima i silovanjima, kao što je to #MeToo pokret u zapadnom svijetu u velikoj mjeri reaktivirao prije nekoliko godina, ali nažalost počesto i zloupotrijebio. Kod nas na Balkanu se društvene mreže, od Facebooka do Twittera, uglavnom koriste za političko i međunacionalno prepucavanje i često nedostaje humanističkog i intelektualnog kapaciteta da se ukaže na probleme u društvu, koje se tiču pojedinca u bh. društvu. Medijski prostor zapadnog Balkana rezervisan je isključivo za teme kolektivnog karaktera, tj. one teme koje se prvenstveno usredotočuju na nacionalnu ili, još češće, etničku grupaciju. Tu skoro da nema mjesta za individualne tematike i probleme koje muče pojedince. Osim što medijskim pejzažem u Bosni i Hercegovini caruju vječito negativne i (samo)destruktivne političke teme i vijesti, u tim istim vijestima često nalazimo jedne te iste aktere, političare, koje bh. društvu serviraju reprizne vijesti, odavno istrošene, u kojima se ništa bitno nije promijenilo par decenija. Naslovi i članci u dnevnim novinama ili na online portalima imaju rijetku sposobnost da nas vrate u prošlost jer se u tim člancima u nedogled vrte teme poput „federalizacije“, „treći entitet“, „ukidanje OHR-a“, „negiranje genocida“, „oni traže rat“ i sl. A to su pažljivo probrani diskursni izrazi, koji imaju za cilj ili konsolidirati ili zaplašiti sopstveni etnički tor, ovisno o tome da li se radi o stranačkim izborima ili nekim drugim bitnim političkim događajima u zemlji. Skoro da je patetično i apsurdno postaviti pitanje koliko su građani Bosne i Hercegovine potrošili i protračili vremena samo na čitanje i slušanje domaćih političkih vijesti koje ne vode nikuda osim u krug?! Ponekad mi padne na pamet sjajni i kontemplirajući film A Ghost Story iz 2017. u kojem gledatelji tokom cijelog filma prate duha (i to onog sa plahtom preko glave), svjedoka vremena koje neumoljivo prolazi i gazi sve pred sobom, dok supruga tog istog duha žali što on više nije među živima. I dok duh posmatra i doživljava vrijeme ovog našeg svijeta, svjedok je kako u tom vremenu materijalne stvari bivaju stvarane i postepeno razgrađivane. Taj isti duh nijemo posmatra kako ljudi i stvari nestaju u zvjezdanoj prašini kosmosa, a on je bez glasa jer ne može utjecati na događaje u materijalističkom svijetu. On se ne čuje i vjerovatno tu entropiju i konstantno raspadanje materijalnog svijeta doživljava s ogromnom bolju zbog nemogućnosti da nešto promijeni. E vidite, gledati i čitati političke vijesti iz Bosne i Hercegovine posljednjih nekoliko decenija mene podsjeća i stavlja u ulogu tog nijemog duha koji doživljava i proživljava tu našu ponavljajuću agoniju u mjestu s ponavljajućom bolju. Vjerujem da nisam jedini koji doživljava dugovječnost i apsurdnost aktuelnog politikanstva u Bosni i Hercegovini na ovaj način. Duh u filmu barem doživljava raspad sistema linijarno, dok je naše doživljavanje političke situacije u Bosni i Hercegovini i regiji ciklusnog karaktera, tj. sve se vrti u krug. Vrijeme teče, životi prolaze, a političke vijesti na Balkanu su manje-više istog sadržaja. Krizno stanje je permanentno kao i samo vrijeme. I ne, ne spada gore pomenuti film u žanr horora, za razliku od depresivne slike političko-društvenog stanja u Bosni i Hercegovini i susjedstvu. A to stanje na zapadnom Balkanu više podsjeća na one dugovječne američke sapunice kao što su Dani našeg života (Days of Our Lives, 1965-), The Young and the Restless (1973-). Međutim, za razliku od njih, balkanske sapunice ne daju mogućnost proste zabave i relaksirajućeg gledanja.  

Scena iz filma A Ghost Story (Lowery, 2017)

Da bi građani u BiH mogli doprinijeti nekakvih promjenama na bolje, oni prvo moraju postati građani, a ne kao dosadašnja, duboko razdijeljena, torovska masa koja se uglavnom iskorištava kada je potrebno dobiti njene glasove prilikom stranačkih izbora. Drugim riječima, ono što je nama svima u Bosni i Hercegovini prijeko potrebno je samostalna, individualna svijest prilikom čijeg djelovanja bi napravili tranziciju iz pasivnih objekata, podijeljenih i isprepadanih (jedni od drugih) etničkih torova, u subjekte koji bi zaista koristili svoje slobode i mogućnosti utjecaja kroz samostalno razmišljanje, rezonovanje i donošenja vlastitih odluka, npr. prilikom izbora na bilo kojim nivoima vlasti, referendumima itd. Da bi se to desilo, potrebno je ne samo da dođe do potpune reforme uređenja države Bosne i Hercegovine, nego i do reforme mentalnog sklopa svih dijelova bosanskohercegovačkog društva. To će nesumnjivo biti dug i mukotrpan proces jer zahtjeva političke i socijalne promjene, višu političku i društvenu svijest pojedinaca, grupacija i organizacija, koje mogu, a ne moraju, doći kroz bolju edukaciju i obrazovanost društva. Put prosvjetljenja ima mnogo prečica i sporednih sokaka, pa je tako put do sveukupnih promjena u Bosni i Hercegovini i regiji moguć na mnoge načine. Ali jedno je sigurno – za to je potrebna politička i socijalna emancipacija pojedinca, kao osnovnog faktora bosanskohercegovačkog društva. Bez osvješćenja i otrežnjenja od etnokonzervativnog mentalnog otrova, teško je ikako utjecati na rušenje opasnog, davno dotrajalog začaranog zida koji je davno opasao Bosnu i Hercegovinu, ali i njeno susjedstvo, pa i šire. A do tada će mnogi, koji mogu i žele, odlaziti s ovih prostora jer ljudi vape za društvom koje im može pružiti bolje, kvalitetnije i sigurnije uslove življenja.    

Članak objavljen na tacno.net 24. maja 2019.

Izvori

BiH, Policijska Akademija. 2019. Facebook. [Na mreži] 1. april 2019. https://www.facebook.com/policijskakademija/posts/2210221829070364?__xts__[0]=68.ARDa0sflKyOfiqSsC1eqQpdFdWII5UK07VUL2_Gn5fxcGFTJiLgsSlWdJWxEoNDmJ3s2nS-ga2oXoHcKLJGsD_cX83SIo78AQS6sMTAG-XWRP9pQt9f–4DE7VKSd78nW3IdTriLPKHMytqiiM0cxrnfFKXrM0lwZWsPc85Djf5qd3.

Eriksen, Jens-Martin. 2011. Fra skorpionernes verden. s.l. : Gyldendal, 2011.

Daniel Bell, a socialist, a liberal, a conservative

“I believe there are different realms in the society and there are different principles which underlie these realms. That’s why I’ve been called myself a socialist in economics, a liberal in politics, and a conservative in culture. I’m a socialist in economics because I believe that every society has an obligation to give people that degree of decency to allow them to feel that they are citizens in this society. In the realm of economics, the first lien on resources should be that of the community in a redistributive way.

I’m a conservative in culture because I believe in continuity, and I believe in judgment. I don’t believe that all opinions in culture are the same as everybody else’s opinion. I don’t believe that all art is the same. Some things are better than others, and you have to justify why it’s better than others, and you have to understand the grounds of justification.

I’m a liberal in politics but liberalism has no fixed dogmas. It has no fixed points, that you can say, “This is the liberal position.” It changes because it’s an attitude. It’s a skepticism. It’s a pluralism, it’s agnostic.”

— Daniel Bell, Arguing the World: The New York Intellectuals in Their Own Words

Team TLT

Jeg er med i Vejle kommunes og EU’s projekt “Aktive Unge”. Lige nu er unge fra Bosnien, Makedonien, Serbien og Storbritannien i Vejle på et workshop hvor de arbejder sammen om at finde nye idéer hvordan de kan støtte demokratiske værdier, være med til at videreudvikle deres lokale samfund og hjælpe andre unge.

Her er et TV indslag fra TV2 Syd. Jeg kan også ses et eller andet sted i indslaget. 🙂

Once again, shame on you, Israel!

What Israel is doing in Gaza is, once again, nothing less than war crime.
Even Cardinal Renato Martino, president of the Vatican’s Council for Justice and Peace, condemned Israel’s warfare: “Look at the conditions in Gaza: more and more, it resembles a big concentration camp”.

What kind of warfare is launched by Israel in Gaza?

Four exhausted children have been discovered cowering in a house next to the bodies of their mothers by staff of the International Committee of the Red Cross, which today accused the Israeli military of “unacceptable” delays in allowing medics safe access to injured Gazans.

The Red Cross workers found the small children, who were so weak they could not stand, sheltering next to the bodies of their mothers in a house in Zeitoun, southeast of Gaza City. Another man was found alive, but again too weak to stand. At least 12 bodies were lying on mattresses… — Guardian.co.uk

[Update – January 10]:
I just watched a news program Centralni Dnevnik on Bosnian TV station Hayat which had a lengthy interview with an Israeli and Palestinian former combatants who now are members of the organization Combatants for Peace. Both guests talked about only solution to the Middle Eastern problem: a peaceful and non-violent solution through dialog.
Israeli guest Yonatan Shapira is former pilot in the Israeli Army who in September of 2003 signed together with other 26 Israeli pilots the Pilots Letter, refusing to fly missions over the occupied territories. I really liked his reasoning about the current conflict in Gaza. He believes that Israel must stop bombing massacring and bombing innocent Palestinian children and civilians and that only with dialogue there can be peace in Israel and Palestine. Here’s another interview with him at wrmea.com.