A good day

It’s been a very good day. After the breakfast I went out and did some running. Since it’s becoming a sort of a tradition, I promised to my daughter and my nephew to make them some “tattoos”. This time it was Batman and a princess siren.

More

Peksimete

Today I made Bosnian peksimete [peck’see-méteh] for the first time in my life. Many of them were actually surprisingly good. And soft.
I couldn’t find the recipe in English, so here comes my version of peksimete, probably the shortest recipe in history of mankind:

1. Make the dough as for bread.
2. Stretch it and cut in pieces. Make sure the dough is at least 5 mm tall.
3. Put the pieces in boiling oil. Voila.

peksimeta

Tuđe uvijek bolje šmeka

Početkom 2007. godine sam pisao o mojoj hrabroj borbi za kvalitetn(ij)u hranu u kantini na radnom mjestu.
Kao što je poznato, tu sam borbu izgubio jer se dobavljač hrane, nakon kraćeg perioda spravljanja dobre hrane, ponovo vratio na staru rutinu, tj. hrana sa mnogo zelja i salate (čitaj: trave), vrlo malo raznovrsnosti i gotovo isključivo jednom vrstom mesa – svinjetinom. S obrzirom da ne jedem tu ružičastu životinju, otkazao sam članstvo u kantini prije par mjeseci, što znači da moja draga supruga sada mora praviti ručak svome mužeku svaki dan. Na njenu sreću, pravi malo više za ručak, pa taj višak nosim sljedeći dan na posao.

I tako vam ja danas ponesem svoju klopu u kantinu, a to je uvijek u podne, i odlučim da zbog sunčanog vremena po prvi put u ovoj godini jedem vani za drvenim stolom. Zagrijem svoje palačinke punjene s mljevenim mesom i krupnim crvenim grahom u mikrovalnoj peći, i onako prekrivene s dva duboka tanjira ih ponesem do stola, koji je već skroz popunjen. Jedna od sekretarica mi dobaci: “Dino, kako to tvoje jelo odlično izgleda! Svaki put kada te vidim, zapitam se kako to kuša?”
A ja njoj vratim: “Hoćeš da ti odsjećem malo, pa da vidiš kako šmeka?”
Bogami, nisam je morao nešto puno uvjeravati. Proba ona palačinke i s osmjehom reče: “Ovo baš dobro šmeka, baš kao što i izgleda! Blago tebi s tvojom ženom!”
Na njenu rečenicu se doveza jedna druga: “Eh, kada bi tvoja žena pristala na ‘pretplatu’ za ručak, pa da nam pravi hranu umjesto ovih ovdje…”

Bogami, moram reći da sam više puta dobivao pohvale o ručku koji donosim na posao. Pohvale, koje, naravno, uvijek prenesem osobi koja ih i zaslužuje. Imam osjećaj da me mnoge kolege i kolegice s ljubomorom gledaju kada ulazim sa svojim mnogobrojnim tanjirima u kantinu. Obično se kaže kako je tuđe uvijek bolje, ali u mom slučaju, ako je moje tuđe, onda je zaista uvijek bolje. ta ćeš, ko nema sreće u kockanju ima u ljubavi, koja uvijek prolazi i dolazi kroz stomak.

Spasitelj muške populacije?

Znam da naslov ovog teksta ima bombastičan naziv, ali me neki od muških kolega u firmi upravo tako nazivaju. Ne, nisam izmislio novu pilulu koja ima efekat poput vijagre, niti sam uspio nagovoriti žene u firmi da budu poslušnije i da nam donose capuccino i ručak na naše stolove. Uradio sam nešto što niko od njih nije smio reći. No, da krenemo od početka.

Radim u jednoj međunarodnoj medicinskoj firmi kao grafički dizajner, no to nije bitno. Bitno je to da nas ima oko 40 zaposlenih u zgradi u kojoj se ja nalazim, otprilike jednako podijeljenih po spolovima. U decembru smo dobili novog eksternog dostavljača ručka, što je značilo da sada dobivamo uglavnom zelene salate, cherry paradajz, kukuruz, kojekakakve salame, crni hljeb i svaki božiji dan frikadele (danske svinjske šnicle). Sve u svemu: jako malo kalorija! Uzme li se, pri tom, da ja ne jedem svinjsko meso, bistri čitalac će jako brzo zaključiti da ja ostajem gladam otprilike svaki dan. Zapravo, do sada smo dobili dvaput riblje šnicle i ja molim boga svakodnevno da će me riba sa špinatom dočekati u kantini. Ali, avaj, kad tamo frickin’ frikadele, gotovo svaki dan!

Postao sam poznat u kantini po tome što sam se svakodnevno bunio i kritikovao ručak, te “zar ne mogu makar jedan dan donijeti nešto vruće”. Prolazili su dani, ja sam počeo malo-pomalo propagirati da se nešto mora učiniti, a muške kolege su, onako sebi u njedra, počeli da se slažu s mojim stajalištem.
Bližio se Božić, a ja sam zahtjevao da se napravi peticija ili možda mirne demonstracije ispred zgrade. Čak su se kolege nominalno složili da bi potpisali takvu jednu peticiju, ali sam znao da od toga ništa neće biti. Došao je Božić, a ja im nisam htio kvariti taj lijepi praznik, pa sam sačekao da dođe Nova godina.

2. januar je bio prvi radni dan. U 12 sati sam otišao na ručak, u nadi da će dostavljač hrane možda promijeniti politiku u 2007. godini. Na moju žalost, sve je bilo po starom: zelene salate na pretek, salama, lišća, trave i – frikadele, naravno.
Pojedem ja svoju porciju mirno i uljudno, sklonim ostatke iza sebe i uputim se direktno sekretarici koja, inače, zadužena za nabavku hrane. Prezentiram joj svoj slučaj, da iza mene stoji makar deset gladnih muških kolega, te da smo nezadovoljni što nema više mesa, toplog ručka i varijacije. Sekretarcija me lijepo saslušala i rekla da me razumije, te da će vidjeti šta može učiniti.

Eto, nisam spasio Afriku od gladi, niti sam kao dobrovoljac pomagao ljudima u nevolji, ali sam ustao i učinio nešto za svoj muški rod, rekao sam NE nedostatku kalorija i mesa, učinio sam ono što niko nije smio reći – usprotivio se ženskom lobiju u firmi koja je uspjela dovesti niskokaloričnu hranu u firmu sa kojekakvim salaticama, a izbacila varijaciju, mesa, krompira i sl.

Nisam siguran da će moja akcija uroditi plodom, ali makar mogu mirno spavati, znajući da sam digao glas, borio se za svoja (ugrožena) prava, te da nisam pokleknuo kao većina mojih muških kolega, koji su samo trabunjali po mračnim ćoškovima firme. Ukoliko dobijemo raznovrsniju i bogatiju hranu u kantinu, očekujem da na ulazu u kantinu čujem od svojim muških kolega makar jedno obično tak*.

[UPDATE: 18. januar 2007.:]
Evo nakon dvije sedmice, mogu konstatirati da je ručak na poslu sada mnogo, mnogo bolji, što su mi potvrdili mnoge kolege. Danas smo npr. imali prženu ribu, teleće meso, pastu, salate, sve one salame otprije, crni hljebi, ciabatta, italijanska salata i još kojekakvih sosova. Nije loše. Vidjećemo da li je moj poduhvat zaista urodio plodom, ili je ovo sve privremena slučajnost.
________________

* tak (danski) – hvala

Bijeg od kuće

Prošli vikend smo moja porodica i ja iskoristili da praktično pobjegnemo od kuće i provedemo slobodne dane (jesenjeg odmora) van svakodnevnice. Radilo se o tri dana. Prvobitno smo razmišljali da odemo u neki hotel u sjevernoj Njemačkoj gdje znam da bi se odmorili kao ljudi i gdje bi dobili svjetski poznatu njemačku uslugu i gostoprimljivost (a ni cijeni, s danskog stajališta, nije mane!). Na žalost, našoj kćerkici još uvijek nismo izvadili pasoš, pa je mogućnost bilo kakvog izleta u inostranstvo otpala.

Nakon nekoliko telefonskih poziva, moja supruga je ugovorila posjetu našim prijateljima na zapadnoj obali danskog polutoka Jutlandu, tačnije u gradu Ringkøbingu. S obzirom da je bilo vrijeme Ramazana, odlučili smo posjetiti i moje roditelje, koji žive nekih pedesetak kilometara od Ringkøbinga.

Kod prijatelja Alme i Ančija smo se zaista mentalno opustili, iako oni imaju bebe blizance, a mi našu nestašnu curicu. Nismo bili opterećeni teškim i tmurnim temama, a tokom ugodnim večera i ručaka smo razgovarali o svemu i svačemu. Njih dvoje mi se upravo sviđaju iz razloga što nisu opterećeni tipičnim mamlaškim bosansko-dijasporaškim brigama i temama a la ko koliko zarađuje, kakav automobil vozi, koliki su mi krediti i sl.

Djecica se igraju oko kamene kornjace, Ringkøbing

Anči je inače veliki zaljubljenik u Formulu 1, pa smo imali priliku i uživo gledati na televiziji posljednju trku legendarnog Michaela Schumachera. Kao što već možete zamisliti, Anči obožava Schumachera i Ferrari, a mrzi iz dna duše Renault i njihovog vozača Fernanda Alonsa. U jednom trenutku, dok posmatramo trke, on u svom naručju drži sina i gledajući u televizor govori Alonsu:
“Prevrni se! Prevrni se! Dabogda ti motor eksplodir’o! Prevrni se!”

I tako više puta. Prvo sam mislio da se zeza, a onda sam, nakon što sam mu vidio ozbiljnost u licu i očima, shvatio da se zaista radi o velikom fanu ovog sporta.

Losos ražnjići i calamaris

Kod mojih roditelja smo proveli Bajram uz solidan ručak. Bilo je tu pečenog graha, piletine, calamaris, losos na ražnjiću, pire krompira, izvrsnog tatinog sosa i bosanske baklave. Da, to je bajramski ručak anno MMVI! Jedino je baklava bila predstavnik tradicionalnog bajramskog ručka.

Nakon tri dana smo se vratili našoj svakodnevnici u Vejle, fizički i ne tako odmorni, ali mentalno smo svakako “napunili” baterije.