Vitez Tame

Nakon punih šest mjeseci (od Goniča Zmajeva), jučer sam po prvi put bio u kinu i pogledao Viteza Tame (The Dark Knight), novo filmsko izdanje o američkom heroju Batmanu.

Mogu sa određenom dozom suzdržanosti reći da je ovaj film najbolji Batman film. Nekoliko sati prije odlaska u kino, razgovarao sam sa dobrim prijateljom kojem se ovaj film nije svidio jer je bio, za njegov ukus, bio isuviše ozbiljan, i čije uloge su bile nedovoljno u karikaturnom stilu stripa. E vidite, to se meni baš i svidjelo u Vitezu Tame, nije bilo karikatura i gotovo dječije neozbiljnosti koje su krasile prijašnje filmove o Batmanu, sa izuzetkom Batman Forever.

Filmom prevladavaju sumorne i mračne slike grada, ljudi i atmosfere. Toj slici posebno doprinosi uloga Jokera kojeg odlično glumi preminuli Heath Ledger. On je u isto vrijeme i simpatičan i negativac od kojeg se ledi krv u žilama. Definitivno najzanimljivija uloga u filmu. Za razliku od Jokera, Batman je još uvijek ukočen i ne baš pretjerano zanimljiv, iako je Christian Bale uradio prilično dobar posao. Maggie Gylenhaal nije ubjedljiva u ulozi Rachel Dawes, dok Aaron Eckhart je uverljiv i upečatljiv kao Harvey Dent, odnosno Two Face.

Film je pun akcije i eksplozija, a i manuskript je prilično bogat i dobro sklopljen, iako se doima pomalo pobrkan sa mnoštvom sporednih scena. Također nisam bio zadovoljan sa klipovanjem filma, jer su se neke scene doimale kao da su upola prekinute. Da li je to do distributera ili režisera, nisan siguran.

Sve u svemu, The Dark Knight je odličan film za ljubitelje dobre akcije sa dubokom pričom, pa i dobrih psihoanaliza i filozofskih referenci, dok će istinski fanovi Batman stripova (kao što je moj prijatelj), možda ostati malo razočarani zbog ozbiljnog prikaza njihovog junaka i cijelog filma, što je, po meni, upravo ono što ovaj film čini dobrim.

3,5 zvjezdice od 5 mogućih.

Jest’ da mi je stomak pun, ali…

Gledam ovih dana kako se politička scena u domovini Bosni ponovo užaruje i ne mogu a da se ne zapitam dokle će taj bosanski narod uzimati pasivnu ulogu vječitih pijuna.

S obzirom da na Balkanu svako ima svoje tumače stanja i stvari, evo da i ja postavim svoju. Ne mislim nikome nabacivati ko će kako da se zove, niti mislim oduzimati ikome pravo na samoopredjeljenje, ali svi stanovnici u toj divnoj, ali napaćenoj zemlji Bosni moraju konačno shvatiti da su oni, nacionalno gledajući, Bosanci i samo Bosanci, kako god da okreneš. Nikakva srpska, nikakva hrvatska i nikakva bošnjačka nacija ne živi u Bosni i Hercegovini, nego samo bosanska! Svi građani naše domovine su po nacionalnosti Bosanci i nema tu nikakve prikrivene hegemonije niti prisilnog pokrštavanja! Na tom prokletom Balkanu, a pogotovo u našoj domovini, narodu je nametnuto da religijska pripadnost odlučuje nacionalnost jedne osobe, pa je bosanski katolik automatski Hrvat, bosanski pravoslavac Srbin, a musliman Bošnjak, što je ludost i laž, a uostalom i geografska netačnost.

Kao što je svaki građanin Srbije Srbijanac, Hrvatske Hrvat, tako je i svaki građanin Bosne i Hercegovine Bosanac (i Hercegovac), bez obzira na religijsku pripadnost. Tako je u Danskoj stanovnik zemlje Danac, u Francuskoj Francuz. Ispada da samo Bosna nema svojih građana – Bosanaca! Etnička ili religijska pripadnost nema nikakve veze sa nacionalnošću. To je nešto što nam je nametnuto od vremena kada je Srbija dobila nezavisnost od Osmanlijskog Carstva, a Hrvatska dobila veću autonomiju u sklopu Austrougarske, a pojačano nakon Berlinskog kongresa 1878. godina.

Evo, uzeću sebe za primjer. Zovem se Fahrudin. Potičem iz muslimanske, begovske porodice, koja je stoljećima živjela u Bosni. Ta ista porodica je najvjerovatnije prije prelaska na islam pripadala katoličkoj ili Bosanskoj crkvi, no to i nije tako više bitno. Zbog imena bi me danas svaki Balkanac najvjerovatnije nazvao Bošnjakom ili muslimanom, ali šta da radimo ukoliko se ja tako ne osjećam? Iako sam muslimanskog porijekla, to mi i samo prezime govori, ne osjećam se muslimanom, niti sam uopšte religiozan. Po logici balkanskih nacionalista ja sam ateista ili “nešto tamo neodređeno”. U njihovim glavama možeš samo biti Srbin, Hrvat ili Bošnjak. Nego, da im otkrijem jednu tajnu.

Bosna postoji hiljadu godina i kao takva je davno stekla pravo na svoju državnost, kulturu i jezik. Tu državnost je uspostavio i stvorio bosanski narod, onaj isti što danas tamo živi, ali koji nacionalisti iz susjednih zemalja već 150 godina pokušavaju etnički kolonizirati i dati mu srpski i hrvatski predikat. Najbolnije je to što veliki dio tog istog ispaćenog naroda danas više brani druge (susjedne) države i bori se za one koji su im nabacili ime tuđih naroda.
U ovoj našoj zemlji niti su pravoslavci Srbi, niti su katolici Hrvati, niti su (samo) muslimani Bošnjaci. Svi smo mi Bosanci, a etnički smo, zbog političko-nacionalističkog djelovanja raznih sila zadnjih 150 godina, podijeljeni na Bošnjake, Srbe, Hrvate itd. Neko je katolik, neko pravoslavac, Jevrej, a neko ateista ili budista, ali smo svi u duši i po koži Bosanci – po državnosti.
Ali ni to neće biti važno ili relevantno.

I u našoj zemlji će, nadam se, svjež vjetar globalizacije zapuhati i donijeti nove ljude i nacije, pa ćemo i mi imati bosanske Arape, bosanske Irance, dok Kineze već imamo. I svako ko od njih odluči da ostane u Bosni i integriše se u bosansko društvo, biće ravnopravan građanin te zemlje – biće Bosanac. Kinez koji se nastani u Doboju će prvenstveno biti Bosanac. Za Rusa iz Moskve koji se nastani u Bihaću isto važi. Ne razumijem zašto bi taj isti Rus trebao automatski biti Srbin samo zato što je pravoslavac. Dosta je ovaj naš narod plaćao cijenu nacionalističke ograničenosti, neobrazovanja i neznanja! Vrijeme je da se bosanski narod ujedini, okrene zemlji u kojoj živi, afirmiše u svakom pogledu i da se konačno pripoji narodima svijeta koji su davno shvatili da samo otvorenost, obrazovanje i znanje otvara vrata budućnosti i prosperiteta.

Meni je drag svaki dobronamjeran čovjek ove planete, ali posebno dobri Ante iz Mostara, dobri Vladimir iz Trebinja, dobri Elvedin iz Zenice, dobri Samuel iz Sarajeva.

Ja sam Bosanac po nacionalnim kriterijima (Bošnjak po etničkom) i neka me niko nikada drugačije ne zove i ne svojata! Ja pripadam svim Bosancima, cijeloj Bosni i Hercegovini i čitavom svijetu, a sve Bosance (i Hercegovce, da se razumijemo) bilo kojeg imena i bilo koje boje krvi (!) shvatam kao moje.

Skafander

Danas sam, kao i mnogo puta prije, predao kćerkicu u vrtić. S obzirom da je poprilično hladno napolju, ponio sam njen skafander. Kada smo došli u vrtić (ili børnehave, kako to ona zove), skinuo sam joj jaknu i čizme, a obukao pape, kad skontah da sam zaboravio kako se kaže skafander na danskom jeziku. Pokušao sam se sjetiti, ali nije išlo, pa sam upitao moju beginju. Ona je napravila malu pauzu, nasmijala se i rekla: flyvedragt. Baš me je prijatno iznenadila, pa sam je pohvalio i zagrlio. Bila je radosna i ponosna što je taticu danas nešto naučila, a ja što sam mogao objasniti pedagogu da smo danas donijeli skafander u vrtić.

Dinastija

Neki dan na poslu je zazvonio mobitel jedne od mojih kolegica, a zvuk tog tona je bila uvodna muzika sapunice Dinastija, znate onu “Ta-na-na, na-na-na-na…” E, taj zvuk nas je naveo na razgovor o toj seriji i njenoj ogromnoj popularnosti tokom 80-tih godina prošlog stoljeća. Rekao sam im kako se sjećam mnogo toga iz te serije, jer je moja mama, kao i cijela bivša Jugoslavija, gledala svaku epizodu. More

Nož i prst

Jučer sam uzeo nož kako bih prerezao zemičku, ali sam umjesto nje dobro zarezao palac na desnoj ruci. Sve se desilo u sekundi. Bacio sam nož, osjetio užasnu bol u prst. Imao sam osjećaj da sam zarezao do kosti. Još jednom me je podsjetilo da sam smrtnik. Vrlo lako sam mogao ostati bez prsta. Samo se ti smij, ali nemaš pojma koliki je to bio nož za hljeb!
Eto, mi ljudi bi trebali biti bolji u uviđanju stvari oko nas. Skoro svaki objekat bi nas trebao podsjećati na našu ranjivost i smrtnost. U mome slučaju, to je nož. Vjerovatno se toliko bojim tog metalnog predmeta da sam prosto fasciniran nožem, bilo da se radi o fizičkom objektu ili pojmu. Često crtam noževe kada uopšte crtam nešto u trenucima dosade i zamišljenosti, a nisam ne znam u potpunosti zašto.