Nisam se nikada bolje odmorio u Bosni kao tokom tek okončanih uskršnjih praznika. Obično tamo idem na ljeto, a s obzirom da su velike vrućine, da se mora posjetiti rodbina po cijeloj zemlji, pa ako se želi malo okupati na Jadranskom moru, prođe cijelo ljetovanje u putovanju i frtutmi, a kući se vratim umoran kao pas bez osjećaja da sam bio na bilo kakvom odmoru. Ovaj put je bilo dosta drugačije: odlučili smo biti samo u Bosanskom Šamcu. Provodili smo dane u našem novom stanu, odmarajući se. Navečer smo gledali pokoji film, a ja, bogami, odgledah cijelu prvu sezonu odlične američke serije Lost i to kada bi svi zaspali.

Jedan dan smo otišli do Bratunca gdje živi jedna porodica kojoj pomažemo. Krenuli smo preko Gradačca, Srebrenika, Tuzle, Kalesije, Zvornika, pa smo se onda uputili putem pored Drine preko Milića. U jednom trenutku došli smo u Vlasenicu na čijem ulazu smo vidjeli crni pano s velikim crkvenim ćirilićnim slovima “Teško Bogu s nama ovakvima”. Jedna žena mi je rekla da sam promašio put za cijelih 30-40 kilometara, pa sam se morao vratiti nazad. Ipak, uspjeli smo doći do ljudi u Bratuncu koji su nas nestrpljivo čekali. Imaju dvije prekrasne djevojčice i bilo je zaista lijepo konačno upoznati ih nakon dvije godine poznanstva preko pisama. Odlično su nas dočekali sa ručkom, baklavama i kolačima. Prije nego što smo krenuli nazad, posjetili smo Memorijalni centar Potočari gdje je do sada pokopano preko 3700 žrtava genocida koji se dogodio u okolini Srebrenice i Bratunca tokom rata u BiH 1995. godine. Kupio sam buket cvijeća koji smo položili na samom ulazu u Memorijalni centar. Prošao sam pored bezbrojnih nišana, a Sakib nam je objasnio da su povremeni prazni prostori između nekih nišana zapravo rezervisani za one žrtve za koje se čeka da budu pronađeni i identificirani. Vidio sam imena žrtava koja su uklesana u kamen i bilo je stravično čitati sva ta imena i prezimena. Neka prezimena su punila po pet-šest kolona, što znači da su cijele porodice sistematski uništene i kojih vjerovatno više neće biti. Ostadoše mi u sjećanju prezimena Mehmedović, Mehić, Hodžić, Avdić, Ahmetović, Alić… Kada se čovjek nađe na takvom mjestu, teško je naći ikakve riječi kojom bi se mogao opisati doživljaj, a još teže ne zaplakati.

Bilo mi je drago što sam se sastao nekoliko puta sa drugom Ognjenom. Uspjeli smo da se družimo i razgovaramo nešto više nego obično, da razmijenimo koju riječ i misao. Jedno večer smo izašli zajedno sa Amrom na svirku u kafiću Osmici, gdje je bend Štrajk svirao stare jugoslavenske rock stvari od EKV-a, Van Ghogha, Azre… Dobar je Ognjen, iako mi ne ide u glavu kako može sanjati da ode na koncerte Madonne i Rolling Stonesa. Žao mi je što se nisam uspio ispričati sa Ognjenovim bratom Bojanom, ali tako se desilo.

Nekoliko puta smo otišli u Odžak gdje smo jeli odlične ćevape, a jedan dan smo posjetili i Brčko. Prijatno sam se iznenadio kako je izgrađen i kako život teče u tom posavskom gradu.

U zadnju subotu našeg boravka u Bosni, u posjetu su nam došli Amrin brat i njegova porodica iz Sarajeva. Nakon što smo prošetali gradom, uputili smo se u Gradačac, prošetali Bijelom kulom, a onda ručali u restoranu Čardak koji se nalazi na samom vrhu kule odakle se ima divan pogled na Gradačac, ali i cijelu Posavinu.

Bilo je divno provesti tih desetak dana u Bosni i rodnom gradu. Iako smo imali toplo i sunčano vrijeme, nije bilo onih ljetnjih vrućina, a ni gužvi, tako da sam baš uživao i lijepo odmorio. Već se radujem sljedećem dolasku, susretu sa domovinom, rodnim gradom i starim prijateljima.