Dino F. Avdibegović

Bosanska literatura danas

Categories: [bosanski], [literature]

U današnjoj zemlji Bosni i Hercegovini svi se bave političkim zbivanjima, iako je rat prestao prije gotovo jedanaest godina. Još uvijek postoje etničke tenzije između tri konstitutivna naroda BiH, i još uvijek važe prljava nacionalističko-populistička pravila igre u zemlji.

U toku su predsjednički i parlamentarni izbori, a retorika političara podsjeća na onu s početka devedesetih godina prošlog stoljeća. Pred državnim parlamentom štrajkuju zemljoradnici zbog nemara vlasti da zaštiti domaće proizvođače i proizvode. Studenti su nezadovoljni načinom rada uprave univerziteta, a stanovništvo, uopšte, je nezainteresovano za politiku, jer ih političari varaju i plaše već dvadesetak godina, pa i više.

Iako ima određenih napredaka, u društvu generalno vlada apatija, isfrustriranost i nezadovoljstvo, a razlog se sigurno može naći u nesređenom uređenju cijelokupnog društvenog aparata, krenuvši od državne administracije (koja je po birokratiji na prvom mjestu u svijetu!), pa do stanja u obrazovnom, ekonomskom i zdravstvenom sistemu.

Kada se shvati trenutno stanje bosanskog društva, tek onda se može makar zamisliti u kakvoj se situaciji nalazi savremena književnost Bosne i Hercegovine i sve ono što stoji iza nje.Bosna i Hercegovina ima jednu veoma ponosnu književnu tradiciju, koja je, međutim, naglo prekinuta srbijansko-crnogorskom agresijom na zemlju 1992. godine. Do tih nesretnih vremena, do početka 90-ih, bosanska književnost je imala jedan skladan književni kontinuitet u sklopu jugoslavenske književnosti: knjige su se izdavale, nivo kvaliteta je bio visok, postojanje uređenosti domaćeg izdavaštva, a mnogi talentovani pisci su dolazili do izražaja. Međutim, kao i u cijelom bosanskom društvu, dolazi do rasula u izdavačkom svijetu početkom rata, koje je i dan-danas ostavio prilično dubokog traga.

Možda najtalentiraniji bosanski pisac današnjice, Aleksandar Hemon, je u jednoj svojoj kolumni napisao kako je bosanska književnost jedan fenomen jer nema izdavača, nema kritičara, nema čitalaca i nema knjiga. U pravu je kada tvrdi da se većina bosanske književnosti objavljuje u inostranstvu. Da ovo važi, govori i Hemonova situacija (iako je on, rekao bih, poseban slučaj jer piše na engleskom jeziku); njegov izdavač i agent se nalaze u Americi, a kada je htio izdati svoje radove u svojoj domovini, naišao je, pod rizikom da zvučim eufemistički, na ravnodušnost i nevoljkost^1. Dobitnik je prestižne američke MacArthur Fellowship nagrade 2004. godine. Za ovog pisca je interesantno da se, iako se osjeća Bosancem, ne želi staviti u koš nacionalnih pisaca. Po njegovim riječima^2, on je između kultura, gdje se dešavaju čudne i nepredvidive stvari, gdje se miješaju udaljena iskustva i stvaraju novi, fluidniji identiteti. On smatra da njegova odgovornost nije imati ulogu nacionalnog književnika, nego odgovornost javne ličnosti koja učestvuje u demokratskoj, nehijerarhijskoj razmjeni mišljenja i informacija. Znači, on se osjeća globalnim piscem, što uključuje kako bosansku tako i američku javnost.

Pored haosa u izdavaštvu koji vlada danas u Bosni i Hercegovini, treba spomenuti i problem svojatanja bosanskohercegovačkih pisaca. Mnogi bosanski pisci, u nemogućnosti izdavanja svojih djela, izdaju knjige u susjednim zemljama Hrvatskoj i Srbiji, koje su, s druge strane, jako brze da ove pisce kategoriziraju kao svoje: hrvatske, odnosno srbijanske pisce. To se dešava i sa, možda najpopularnijim bosanskim piscem iz Sarajeva, Miljenkom Jergovićem, koji je proglašen ne samo najboljim bosanski piscem nove generacije, nego i na cijelom prostoru bivše Jugoslavije.

Mnogi će se zapitati: “pa kada je situacija u izdavaštvu Bosne i Hercegovine tako loša, koje knjige onda izlaze, a da su vrijedne čitanja?”. Već pomenuti Aleksandar Hemon je napisao svoj debitantski “Pitanje Bruna” (Question of Bruno), koji je doživio veliki uspjeh, ne samo u Americi i u zemljama engleskog govornog područja, nego i na Balkanu, kao i u ostatku svijeta. On i Jergović su pisci u svojim četrdesetim godinama i predstavljaju okosnicu današnje bosanske književnosti. Semezdin Mehmedinović je možda i najpopularniji bosanski pjesnik današnjice, čije je djelo Sarajevo Blues prevedeno na tridesetak jezika. Washington Post je ovu knjigu poezije nazvao najvažnijim literarnim dokumentom rata u Bosni i Hercegovini.

Iako nekoliko godina starija, ovoj grupi se može pridružiti i najpopularnija bosanska spisateljica, Nura Bazdulj-Hubijar, koja je, osim u susjednim zemljama, prevedena i na holandski, engleski i njemački jezik.

Nešto starijoj generaciji pisaca, koji su bili popularni još prije rata u devedesetim, pripada Dževad Karahasan, čija djela odišu modernističkim pripovjednim tehnikama u kojima se osjeti splet različitih žanrova, kao i vrlo bogat zbir riječi. Njemu se mogu pridružiti Abdulah Sidran, čovjek koji je, između ostalog, napisao mnoge drame, knjige poezije i filmske manuskripte za režisera Emira Kusturicu.

Moram napomenuti da su svi do sada navedeni književnici živi i aktivni pisci, ali bosanska književnost svakako ne bi bila ono što je danas da nema onih pisaca iz prošlosti koji su doprinijeli kulturnoj baštini svoje zemlje kao i postavili temelj savremenoj bh. književnosti. Od pjesnika, koji više nisu među nama, mora se spomenuti Musa Ćazim Ćatić, Safvet-beg Bašagić, Aleksa Šantić, Mak Dizdar, Izet Sarajlić, a od pisaca nobelovac Ivo Andrić, neprikosnoveni Meša Selimović, Branko Ćopić, Zulfikar Zuko Džumhur i mnogi drugi.

Na kraju se može postaviti pitanje kuda ide književnost u Bosni i Hercegovini? Treba imati na umu da pisci u zemlji nemaju nikakve uslove za rad. Vjerujem da čak ni najčitaniji pisci ne mogu živjeti samo od svog zanata, a kamoli ostali. Ipak, mislim da će bh. književnosti i njeni pisci biti u boljem položaju kada bh. društvo bude ekonomski napredovalo. Nadam se da će se to desiti u skorijoj budućnosti, jer se npr. izdavaštvo Bosne i Hercegovine nalazi pred velikim logističko-tehničkim izazovima, kako se budućim piscima ne bi dešavale neugodnosti na kakve je Hemon nailazio u Sarajevu nakon rata. No i pored svega, a u strahu da ću zvučati naivno optimističan, ipak, sa afirmisanim imenima današnjice i sa izrazito bogatom prošlošću, vjerujem da bosanskohercegovačku književnu scenu čeka svijetla budućnost.


Članak je prvodobno napisan za danski literarni magazin Kornblomst s ciljem da se danska javnost upozna sa situacijom moderne bh. književnosti.